Neobično je da historijska pobjeda nad fašizmom mora „dijeliti“ dan na koji se obilježava. Kao da je pobijediti fašizam neki polovičan uspjeh koji ne zavrijeđuje da mu se u potpunosti posveti pažnja. Drugim riječima, čini se da je pobijediti fašizam nešto sasvim uzgredno. No, zar može to da nas čudi? Gdje, kada pogledamo oko sebe, možemo vidjeti da je borba protiv fašizma neki istaknut cilj? Ko još danas antifašizam shvata ozbiljno? I koga još zanima fašizam, taj termin kojeg koriste za sve, po volji. Nismo li već dovoljno o njemu čuli? Fašizam je pobijeđen 1945. Fašizam se predao. Pa ipak, često čujemo – fašizam je svuda oko nas. U novim oblicima, novim likovima, sa novim strategijama. Pod novim imenima i u novom vremenu.

Za neke je fašizam feminizam i LGBT+ propaganda, nekima je antifašizam, zapravo, fašizam ili drugo ime za komunizam koji je pak identificiran sa totalitarizmom. Jasno razumijeti značenje pojmova fašizma i antifašizma je pretpostavka mogućnosti antifašističkog djelovanja, a bez njega nije moguće ni prepoznati savremena očitovanja fašizma.

Kao jedan od najnejasnijih političkih termina od početaka njegove upotrebe, fašizam je ujedno ime za različite historijske formacije, ideologije, režime i pokrete, ali i pojam za kojeg nema univerzalno ili jednoglasno prihvaćene definicije. Unatoč tome, bilo je teorijskih pokušaja da se formulišu određenja fašizma koja bi sadržavala njegove glavne karakteristike koje se mogu uočiti u svakoj historijskoj instanci fašizma, iako ne moraju sve biti prisutne da bi se nešto smatralo oblikom fašizma – poput ekstremnog nacionalizma, rasizma, imperijalizma, upotrebe nasilja, militarizma, ekspanzionizma, totalitaritarizma, oslanjanja na biološki determinizam za opravdavanje podjela među ljudima i uspostavljanje poretka nadređenosti i podređenosti, te anihilacije individualnih ljudskih prava.

Sa druge strane, antifašizam se primarno određuje negativno ili kao reaktivni koncept – kroz negaciju, suprotstavljanje i borbu protiv fašizma, istovremeno zadržavajući i svoju pozitivnu dimenziju i sadržaj koji se ne može svesti na puko negiranje nego predstavlja aktivnu posvećenost očuvanju i unaprijeđenju vrijednosti koje fašizam poništava. Drugim riječima, ono što čini pozitivni vrijednosni sadržaj antifašizma su prihvatanje i njegovanje razlika, borba za društvenu pravdu, slobodu i jednakost, humanizam, nenasilje, privrženost vrijednostima prosvjetiteljstva, te pluralizam. Najvažnije, antifašizam pozitivno štiti i promovira ljudska prava, što u konačnici i čini glavnu liniju demarkacije fašizma i antifašizma. Unatoč oklijevanju da se ova veza jasno obznani i afirmira, odsudno je naglasiti da demokratija nije moguća bez antifašizma koji je njena ključna vrijednost, a fašizam je izravno ukida.

Nevolja sa fašizmom – dakako, samo jedna od njih – je što, poput korova, niče uvijek kada se sa brižljivo njegovanog vrta odvrati pažnja. Vrt je ovdje metafora za demokratiju, ili bar za društvo zasnovano na principima jednakosti i mira – metafora za osvojenu slobodu. Činjenica je da fašističkih pokreta velikih razmjera više nema. On više o sebi ne govori pravim imenom: lukav je i podmukao. Unatoč tome, u odsustvu snažnih antifašističkih vrijednosti u društvu i u klimi ravnodušnosti, apatije, nezainteresovanosti i neutralnosti pronašao je plodno tlo da klija, proklija, i razgrana se.

Fašizam je opstao u umovima i načinima mišljenja. U društvenim strukturama, pervertiranom sistemu vrijednosti i Vođama Naroda. Obrazovni sistem nas je iznevjerio, ostajući neslobodan, ne dopuštajući mladima da uče o antifašizmu, fašizmu i načinima borbe protiv njega i tako oblikujući poslušne sluge sistema koji slavi partikularne identitete. Fašisti su na vlasti, u vlasti, politici i kulturi. Fašizam je poput zombija, oživljenog mrtvaca. On je živa smrt i mrtav živi. Fašizam je svaki metak ispaljen danas. Fašizam je svaka isključivost i diskriminacija. Fašizam je, kao i uvijek, sveprisutni nacionalizam i rasizam. On je zanavijek kognitivna nesposobnost za komprehenziju jednakovrijednosti ljudskih bića. Fašizam je ideologija glupaka.

Dakle, iako su fašistički režimi i pokreti pobijeđeni u Drugom svjetskom ratu, fašistička ideologija nastavila je da živi. Jednom stvorena, postala je otvorena za primjene i ostvarenja u različitim kontekstima i vremenima. Neko će reći „pretjeruješ“. Ovo danas nije fašizam, ovo je nešto drugo, blaže, bezopasnije. Međutim, čak i nešto što samo podsjeća na historijski fašizam, pa čak i puka tendencija ka fašizmu, originirajući u istoj aksiološkoj ravni, može izrasti u nešto izravnije pogubno i sličnije povijesti za koju kažemo „nikad više“. Put do fašizma oko nas nije samo jedan i to nam predstoji shvatiti ozbiljno.

Ne radi se o nečemu potpunom novom, radi se o istom fašizmu koji sada operira drugačije, iako neke karakteristike koje su ranije bile naglašene više to nisu – što ne znači da više ne postoje. Još uvijek mu je princip nejednakost i razlika. Mržnja i nasilje. Rat. Još uvijek Drugačijima crta metu na čelu. Još uvijek je antiuman. Još uvijek uzdiše pred kvaziveličinom prošlosti i zanosi se vizijama homogene budućnosti.

Među glavnim karakteristikama savremenog fašizma, neofašizma ili postfašizma sada su ksenofobija, nacionalizam, etnocentrizam, odbijanje pluralizma, populizam i anti-migrantski stavovi. Tome valja dodati odsustvo sankcionisanja fašističkih narativa, diskriminaciju, segregaciju, nejednakosti, insistiranje na etničkim, kulturnim, religijskim i jezičkim razlikama između ljudi, destrukciju okoliša, homofobiju, transfobiju, kult vođe, upotrebu nasilja, populizam, historijski revizionizam, kao i glorifikaciju kolaboracionista iz Drugog svjetskog rata i ratnih zločinaca iz ratova 1990-ih. Male, slabo organizovane grupe koje se danas nazivaju fašističkim ili su otvorene u pogledu povezanosti sa historijskim fašizmom, te koriste fašističke simbole nemaju veliku podršku javnosti i nisu toliko opasne – lakše ih je držati pod kontrolom u odnosu na sistemički fašizam koji se javlja u politici i društvu uopšte i laže o sebi, često krijući se iza maske demokratičnosti.

Istina, fašizam našeg doba nije tako očit. A opet, ako razumijemo njegovu suštinu, očit je. No, teško je očekivati takvo razumijevanje u društvu u kojem je antifašizam državni neprijatelj. Slaviti pobjedu nad fašizmom stoga, čini mi se, oblik je samoobmane. Oblik je samozavaravanja da je opasnost prošla i da možemo biti mirni.

Sjećati se antifašističke borbe i pobjede, sjećati se žrtava i boraca koji su dali svoje živote u ratu protiv krvožednog i nezasitog zla, jedan je od najvažnijih načina na koje antifašisti danas imaju dužnost djelovati, uz rad na antifašističkom obrazovanju i promicanju antifašističkih vrijednosti. Umjesto naivnog osjećaja trijumfa, razboritije bi bilo osjećati pouzdanje. Pouzdanje u to da je moguće zaustaviti ga.

Sretan nam Dan pobjede nad fašizmom!