Trenuci samoće, noći u kojima pokreneš dijaloge sa samim sobom, pronalaziš svrhu života, upravo iz njih dolazi ova tema koja je za mene malo mračnija. Možda sam ja krivac zašto je mračnija i moj pogled na današnji svijet u kojem sve manje vidim svijetlosti. Postavljaju se mnoga pitanja u vezi sa tim šta je dobro, a šta zlo, tko odlučuje o tome, koliko ima tog dobra… ali sva me ta pitanja vraćaju na samog sebe, da li sam ja loš i zao? Naravno da jesam u nekim trenucima i najgore od toga je što su žrtve najčešće oni koji mi najviše žele dobro. Naša kolektivna društvena mana je to što dajemo pažnju prolaznim ljudima i opterećujemo se njima, a oni koji će uvijek biti tu uz nas bez obzira na sve, njih zanemarujemo. Odličan primjer za nas mlade su naši roditelji prema kojima smo toliko drski i nezahvalni, iako na kraju shvatimo da su poprilično upravu. Svi pronalazimo zlikovce u drugima, a nikada u sebi. Malo je tih koji će preuzeti odgovornost za svoje loše postupke.

U životu niko ne hoda bez negativnih emocija, a mnogi ih pokušavaju ignorirati. Sa njima se čovjek naprosto mora suočiti što prije to bolje. Imamo jednu karakternu osobinu poput samokritičnosti koja je jako bitna za ovu temu. Nema osobe na svijetu koja nije skrenula sa puta i ponekad očajavala, kritikujući se. Samokritičnost pravi ozbiljne probleme ljudima koji stvaraju sebi kompleks manje vrijednosti, imaju nisko samopoštovanje i visoku razinu nesigurnosti u vezi sa vlastitim sposobnostima. Ipak mislim da je situacija u našoj državi malo drugačija. Dovoljno je uključiti TV i slušati naše političare koji nemaju ni trunku samokritičnosti. Možda griješim ali ne znam da li je iko priznao krivicu i odgovornost za ijednu političku krizu ili aferu koje tresu našu državu. Optužuju jedan drugog i tako sve u krug, dok mi i naše društvo propadamo. To je naravno slučaj sa narodom jer nismo ni mi ništa bolji, a i sami smo ih birali. Na svakom koraku su ti „najpametniji“ mudraci, genijalci, doktori nauka bez diploma koji će ti uvijek pametovati o bilo čemu, a tvoje je da samo klimaš glavom. Tako da treba imati umjerenu dozu samokritičnosti prema sebi i znati da nismo najbolji u svemu, a također će nam pomoći da postignemo veća postignuća u životu. Kada osoba kritički procjenjuje svoje ponašanje i razmatra da li to ponašanje dovodi do željenog cilja, da li je ono u skladu sa sopstvenim sistemom vrijednosti i da li su odabrani ciljevi realni i prihvatljivi, to je zdrava samokritičnost koju trebamo imati.

Također predrasude su konstantne u našem društvu i to je razlog zbog čega ljudi slabo prihvataju krivicu na svoj račun. Siromaštvo, vandalizma i nezaposlenosti to su neki od društvenih problema sa kojim naš narod konstantno bori i naravno da će tu biti negativne energije i predrasuda sa svih strana, ali malo analizirajmo definiciju pojma predrasuda. Google kaže „Predrasuda je unaprijed donesen sud ili mišljenje o nečemu što se dovoljno ne poznaje niti se temeljito i kritički proučilo, odnosno prije iskustva.“ Mislim da svaki racionalan čovjek može izvući poentu iz ove definicije i shvatiti koliko je suludo opterećavati se mišljenjima ljudi za koje znamo da unaprijed kritikuju i pametuju bez pokrića znanjem o datoj situaciji. U prvoj rečenici sam napisao da vodim dijaloge sa samim sobom i razmišljao sam da li će neko možda pomisliti da sam lud što to radim, jesam li jedini koji razgovara sa samim sobom?, ali na kraju sam shvatio da me nije briga šta će neko misliti o tome jer to sam ja. Ludo je pretvarati se u neku drugu ličnost da bi udovoljili drugima. Draži su mi oni koji su iskreni u svemu što rade bez obzira da li me to ponekad iritira, nego lažni osmijesi i njihovi „savršeni“ životi. Maske se stavljaju iz jednog razloga, a taj razlog  je što niko ne želi da bude negativac u nekoj priči.

Izvor: https://hr.wikipedia.org/wiki/Predrasuda