U naše vrijeme
Nejra Spaho rođena je 2.10. 1998. godine u Sarajevu. Završila je Prvu gimnaziju u Sarajevu, a trenutno je završna godina Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Imala je priliku učestvovati u raznim programima i projektima ( YLP, Erasmus +, EYP..) U slobodno vrijeme bavi se pisanjem, a želja joj je da se njena karijera veže sa borbom za ljudska prava i slobode.
Nakon naporne radne sedmice, odlučila sam da sebe počastim odlaskom u kino. Čekajući početak, svojim stavom, sve prisutne počastio je gospodin iz drugog reda: „U moje vrijeme trčalo se da se stigne u pozorište, u kino, a vidi danas, sala je prazna.“ Tako se osvrnuh oko sebe i zaista, sala je bila prazna. Jedna od okolnosti koje su mogle uticati na tu prazninu, bila je i činjenica da je termin projekcije kojem smo prisustvovali bio u sredini radne sedmice, u sred radnog vremena. Pa da, ljudi rade. Vjerujem da bi i oni rado sjedili sa nama da su u mogućnosti. Poluprazna sala, čini se, uz sebe nosi i slobodu glasnog govora za vrijeme trajanja filma. Na kraju, odlazak u kino izgledao je kao porodično gledanje filma uz detaljno komentarisanje najsitnijih detalja. Jedina razlika bila je u tome što pored mene nije bila moja porodica, već pet potpuno nepoznatih ljudi i što se nisam nalazila na svom udobnom kauču, već u kino fotelji. Tako, nakon što smo porodično odgledali film, ponovo smo izašli na svjetlost. Prvo što sam vidjela po izlasku iz sale bio je kafić. Pogledala sam na sat. Tri sata popodne, kafić pun. Možda onaj moj izgovor o radnom vremenu ipak nije dovoljno dobar argument za gospodina kojeg je prazna sala uznemirila. Rečenice koje počinju sa „u moje vrijeme“ , uopšte mi nisu strane. Čula sam ih na stotine načina, ali svaka je nosila isti zaključak: Draga naša omladino, ovo vaše vrijeme, ništa ne valja.
- U naše vrijeme, svaki vikend bio je koncert u Domu mladih.
- U naše vrijeme, nije se gledalo čiji si, odakle si …
- U naše vrijeme nije svako mogao da završi fakultet, u ovo vaše, završit će ga i ko treba i ko ne treba.
- U naše vrijeme, ljudi su se družili, sada su se otuđili.
- U naše vrijeme bile su radne akcije, a u vaše, problem je i raspremiti kuću iza sebe.
Mogla bih ovako pisati satima. Vrlo često, ako ne i uvijek, krivac za ovo vrijeme koje ne valja, nije niko drugi nego današnja omladina. Ova današnja omladina nije ni za šta. Dragi pripadnici onog vremena, ovim putem željela bih odgovoriti na neke od vaših tvrdnji, kao u ovom trenutku, samoprozvana predstavnica današnje omladine. Ne morate nas napominjati da je u vaše vrijeme svaki vikend održavan koncert, znamo to. Silno bismo željeli kada bi Dom mladih umjesto mjesta za održavanje skupštine, bio ispunjen muzikom. Ne morate nas napominjati da se u vaše vrijeme nije gledalo čiji si, odakle si, znamo to. Znamo i da su vaši prijatelji bili Dragane, Emiri, Jovane, Kristine, Zulejhe. Silno bismo voljeli da su i u našim školskim klupama sjedile neke naše Dragane, Emiri, Jovane…. Ne morate nas napominjati da su kriteriji u visokom obrazovanju bili puno veći, znamo to. Silno bismo voljeli da politika nije veliki dio našeg obrazovnog sistema i da politička iskaznica nije diploma koja se vrjednuje. Ne morate nas napominjati kako ste se družili, pogotovo nas ne morate napominjati kako su se danas ljudi otuđili. Silno bismo voljeli da se rat nikada nije desio. Voljeli bismo i da nas nikada niste upozoravali da ipak drugarici druge nacionalnosti ne vjerujemo nikada u potpunosti. Za kraj, ne morate nam spominjati vaše radne akcije. Silno bismo voljeli da stopa nezaposlenosti nije preko 30 % , i da naši vršnjaci ne odlaze na druge krajeve svijeta u potrazi za radnom akcijom. S toga, dragi predstavnici „onih vremena“ dozvolite mi da vama postavim nekoliko pitanja? Ako uzmemo u obzir da su mnogi od nas tek nedavno stekli pravo glasa, da li je to današnja omladina kriva što trideset godina vladaju isti ljudi? Da li smo mi te ljude doveli, ili ste to učinili ipak vi? Ako ste se tako voljeli i ako nije bilo bitno čiji si, odakle si, kako ste tako lako nasjeli na nacionalističku kosku koju su pred vas bacili tadašnji lideri? Kako to da su vaša vremena završila krvavo? Da li smo to mi krivi i za rat, Ili su to opet oni koji su vas hranili nacionalističkim koskama, koje i poslije rata nastavljate da birate? Da li smo to mi krivi što na svakom fakultetu možemo da pokažemo prstom na one koji su svoja zvanja stekli vezama, plagijatima i porodičnim relacijama? Možemo da pokažemo prstom, nekada to i uradimo, ali oni su i dalje tu. Da li smo mi krivi što oni koji su svojim radom i trudom došli na pozicije da edukuju mlade ljude nemaju adekvatne uslove za rad? Zato što oni na koje ukazujemo prstom, kreiraju radnu sredinu. Na kraju, da li smo mi stvorili ovo naše vrijeme, ili smo ga po rođenju stekli? S toga, pripadnici onog vremena, kada već niste preuzeli odgovornost za greške vaših vremena, preuzmite ih za današnju omladinu koja vam nije po mjeri. Bez obzira na sve, znamo da se vaša vremena, druženja, bezbrižnosti i ljepote tog vremena nikada neće ponovo desiti. Pustite nas, pustite nas da izađemo iz iluzije i zakoračimo u realnost. Ne ubijajte nadu da možemo da stvorimo neko novo vrijeme, novo vrijeme koje ćemo tako srčano doživljavati našim. Ne gušite nas u prošlosti koja je dovoljno toga uništila, pomozite nam da spriječimo da uništi i budućnost. Ne krivite nas, omogućite nam da iz vaših grešaka učimo, ne da ih ponavljamo.