Različita uloga žena u ratnim sukobima
Osvrnuću se na ne tako davna ratna dešavanja kod nas u BiH. Mi žene smo direktno ili indirektno bile učesnice nedavnog rata, manje kao direktne učesnice tj. manje na ratnim položajima i linijama, a mnogo više kao supruge, majke, prognanice i zatočenice, te smo bile angažovane na prikupljanju hrane kako za borce i borkinje tako i za civilno stanovništvo. Iako smo bile u ratu manje angažovane kao borkinje u oružanim sukobima, mi smo bile ugrožene uništavanjem okruženja i infrastrukture, brinule smo za održavanje kuće i porodice, zbrinjavanjem ranjenih boraca i borkinja, te smo se susretale sa seksualnim nasiljem, koje se često koristio i za postizanje vojnih ili političkih ciljeva.
Naša uloga u ratnim sukobima je umanjivana jer se smatra da je rat muški posao, što nas i ne čudi, jer u našoj državi žene su na margini života, kao uostalom, u globalu i cijeloj zemaljskoj kugli…sve žene svijeta imaju gotovo identične probleme, a to su ne poštivanje nas žena kao osoba i individua zasebno od njih, muškaraca…oni se plaše jakih i sposobnih žena i zaziru od njih… sve deklaracije i zakoni koji se pozivaju na rodnu ravnopravnost se ne poštuju, a za kršenje navedenog nema adekvatnih sankcija.
Jako interesantno je razmišljanje i pisanje profesorice Carol Mann, utemeljiteljice organizacije Women in War sa sjedištem u Parizu i podružnicom u Sarajevu koja kaže da postoji apsolutna nezainteresovanost za pitanje položaja i uloge žena u ratu. Ona smatra da žene „održavanjem normalnog života“ u ratnim okolnostima predstavljaju istinske heroine čije se priče trebaju čuti.
U toku ratnih sukoba u BiH, dok su većinom muškarci bivali na borbenoj liniji, žene su se brinule o porodici kako bi djeca što manje osjetila strahote rata. Žene su i nakon rata nastavile onako kako su i naučile – briga o porodici, ali i izgradnja društva jer rat ne prestaje prekidom ratnih borbi, a tako ni život ne prestaje završetkom rata, nego se nastavlja u joj težim uslovima…treba sve ponovo dići iz pepela, posao, egzistencija, borba za svoje mjesto u društvu (nas žena), nastaviti tamo gdje nam je život stao početkom ratnih dejstava.
Žene se bude ali sporo, isuviše sporo. Potrebno je mnogo rada na sebi i osvještavanja sebe (žene) kroz ulogu članice ovog društva koja je sposobna da vodi porodicu, poslove i državu u boljem pravcu nego što to rade muškarci. Da je ženama dozvoljeno veće učešće u javnom i političkom životu, da muškarci hoće priznati sposobnost žene i njenih liderskih vještina, do rata ne bi nikad ni došlo jer žene trezvenije razmišljaju i lakše dolaze do dogovora. Žene bi zemlju učinile mnogo boljim mjestom za život nego što je to sada.
Stavovi i mišljenja izneseni u tekstu su autorski i ne predstavljaju nužno stavove i mišljenja i Akademija za žene. Autori i autorice tekstova odgovaraju za iznesen sadržaj.
📌 Ovaj tekst je nastao u okviru kampanje obilježavanja 20 godina UN Rezolucije 1325 ,,Žene, mir i sigurnost” u Bosni i Hercegovini, koju provodi Akademija za žene a finansijski podržava Austrijska ambasada u BiH.