Kojeg je roda sigurnost? Feminističko promišljanje sigurnosti
Propitivanje pojma sigurnosti je jako kompleksno i dugotrajno. Sigurnost je jedan proces koji se razvija stotinama godina pa i danas. Da bismo zakoračili u propitivanje sigurnosti u domeni feminizma moramo zakoračiti oko dvjesto godina unazad, točnije u doba nakon Francuske revolucije. Naime francuska spisateljica i feministica Olympe de Gouges, dolazi iz buržoazke obitelji i nije se slagala s režimom u odnosu prema robovima u kolonijama tvrdeći da su oni jednoako slobodni kao ostali građani i građanke Francuske. Pored toga htjela je da se dopuni Deklaracija o pravima čovjeka i građanina tako da se gdje god piše građanin doda „i građanka“. U revoluciju je ušla i dušom i tijelom, ali je platila glavom.
Žene Novog Zelanda prve stiču pravo glasa na izborima. Pomoću te moći danas su izabrali ženu za premijerku koja se uspješno izborila i još bori s korona pandemijom u zemlji. Uporedno s njim sigurnost je neizostavan dio feminizma. Tijekom Hladnog rata vladao je bipolarni sistem sigurnosti između Istoka i Zapada. Naglasak je bio na 4S: state, strategy, science i status quo. Feminizam kao pokret doživljava svoj procvat u osamdesetim godinama, gdje postaje vidljiv na svjetskoj pozornici. Završetkom Hladnog rata i u godinama okreta (89./90.) stvaranjem novih država međunarodna scena gubi bipolarnost i feminizam prodire još dublje u pitanje sigurnosti. Više nema govora o vanjskom neprijatelju. Sada se feminizam pita o unutrašnjoj sigurnosti u državi. Naglasak se stavlja na društvene odnose pojedinca ili pojedinke u istim. Jedna od uspješnih politika feminizma je politika urodnjavanja ili gender mainstreaming. Time se izjednačava broj žena i muškaraca u međunarodnim institucijama. Takvu politiku su počele primjenjivati i neke državne institucije EU. I dalje u nekim državama ove odluke nisu usvojene pa tako imamo i dalje mizoginiju u različitim oblicima. Neke žene su se odlučno suprotstavile patrijarhatu u zapadnim zemljama. Pohvalno je da i danas neke azijske zemlje žive u matrijarhatu. U društvenoj sferi ovo se može nazvati reguliranje porodičnih odnosa.
Feministička teorija u domeni sigurnosti počiva dakle na analizi odnosa koji vladaju između rodnih politika, patrijarhata i mizoginije. Vratimo se moći na međunarodnom planu gdje se države posmatraju kao homogena cjelina u domeni klasičnog realizma. Prioriteti vlastodržaca su realizacija državnih interesa gdje tu, za feminizam, nema prostora za glasove pojedinaca iz različitih društvenih slojeva. Takvi interesi su centralizovani i muški i usredotočeni na ostvarivanje svim mogućim sredstvima. Najnepravedniji instrument u ostvarivanju međudržavnih odnosa je BDP kao makroekonomski indikator koji ignorira doprinos žene kroz njezin neplaćeni rad kao one koja se brine za obitelj, o starima i kao pomažući član porodice. UN-ov indikator HDI (human development indicators) rangira zemlje prema ekonomskom napretku, gdje najrazvijenije zemlje ujedno imaju i najrazvijeniji rodni razvojni indikator.
Dalje se feministička teorija sigurnosti pita, mora li sigurnost uvijek biti vezana za vojsku, državu i stretegiju, vanjske opasnosti i prijetnje. Nasilje je učestali agent koji napada sigurnost žene u obitelji, jer su upravo tu izloženije od muškaraca brojnim vrstama nasilja. Pored toga žena je često civilna žrtva rata ili žrtva pogođena silovanjem u ratu, kao zločinom protiv čovječnosti. U ratnim područjima, često se žene prisilno odvode vojnicima radi seksualne eksploatacije. U novije vrijeme sukobi, a i sigurnost su prešli na internet. Internet kriminal preko dark-web-a i drugih kanala se ogleda u dječijim pornografskim sadržajima, npr. Feministički pristup sigurnosti produbljava pitanja o sigurnosti jer ide korad dalje od ljudske sigurnosti i stavlja fokus na pojedinca i pojedinku kroz prizmu roda. Glavna kritika feminizma je što su se pojedinci u državi posmatrali kao homogena i kompaktna cjelina. Ovaj pristup je sigurnost proširio izvan vojnog okvira na ekološki, ekonomski, politički i društveni okvir.
[1] Marlene L. Daut (2015). Tropics of Haiti: Race and the Literary History of the Haitian Revolution in the Atlantic World, 1789–1865. Oxford University Press. p. 248. Mousset, Sophie (2007). Women’s Rights and the French Revolution: A Biography of Olympe de Gouges. New Brunswick (US) & London: Transaction Publishers. p. 99.
Stavovi i mišljenja izneseni u tekstu su autorski i ne predstavljaju nužno stavove i mišljenja i Akademija za žene. Autori i autorice tekstova odgovaraju za iznesen sadržaj.
📌 Ovaj tekst je nastao u okviru kampanje obilježavanja 20 godina UN Rezolucije 1325 ,,Žene, mir i sigurnost” u Bosni i Hercegovini, koju provodi Akademija za žene a finansijski podržava Austrijska ambasada u BiH.