Rodna dimenzija ratova
Bilo i ne ponovilo se! Rat, stradanja, silovanja, bol, tuga, patnja… Pretpostavlja se da u periodu od 1992. – 1995. godine stradalo preko 100 000 ljudi, i muškaraca i žena.
Mnogi danas nose ožiljke rata, i tog strašnog perioda u ovoj državi. Za mnoge od njih rat još nije završio, onaj unutrašnji rat koji vrišti iz njih i želi da kaže cijelom svijetu za bol i patnju proživljenu prije više od 25 godine, koja ih i danas muči… Ali, sa druge strane imamo realnost – imamo državu, institucije koje ne pružaju maksimalnu podršku žrtvama rata, 25 godina kasnije.
Evropska komisija bilježi brojku od oko 20 000 silovanih žena u periodu od 1992 – 1995. godine u Bosni i Hercegovini. Bitno je znati da ova brojka od 20 000 ne uzima u obzir silovane žene koje nisu nikome zvanično prijavile da su bile silovane. Ako dodamo ovoj brojci još i ubijene i nestale, biće nam jasno da je ova brojka mnogo veća. Mnoge žene koje su rat osjetile direktno na svojoj koži ćute i dan danas. Nisu progovorile. I ne čudi! Podrška institucija je svedena na minimum. U Republici Srpskoj, žrtve nisu mogle da ostvare posebnu kategoriju civilne žrtve rata ako nemaju procenat invalidnosti najmanje 60%! Što znači da se u ovom slučaju isključuje, i ništa ne znači, psihološka trauma. U Federaciji Bosne i Hercegovine imamo situaciju da se socijalna i zdravstvena zaštita reguliše na kantonalnom nivou, a kantonalni zakoni se međusobno razlikuju, što znači da zakon nije jednak i ne tretira žrtve isto, ni po kantonima, ni među enitetetima, a ni na nivou države. Dakle, rješenje treba da dodje odozgo prema dole, da se spusti na niže nivoe vlasti, kako bi svako bio ravnopravno tretiran.
Drugi značajan faktor zašto žrtva ćuti jeste porodica i okolina. Postoji strah da će žrtva nakon što ispriča svoju priču naići na osudu okoline, porodice, te da će se osjećati neželjeno i odbačeno, jer su rodile djecu neprijatelja, djecu koja nisu željena. Veliki broj žena bi se zatim odlučio i da ne zadrži djecu koja su nastala silovanjem za vrijeme rata, te su ih se odrekle. Ta djeca su takođe žrtve rata.
Dakle, sa jedne strane imamo institucionalan problem, a sad druge socijalno – psihološki. Kada sagledamo ova dva aspekta zajedno, jasno je da se žrtva nalazi u nepovoljnom položaju i da nije poštovana, niti uzeta u obzir njena pretrpljena bol i trauma.
Da je žrtva silovanja u ratu mogao da bude bilo ko, pokazuje nam činjenica da je za vrijeme rata od 1992. – 1995. pored žena bilo i muškaraca koji su bili žrtve ratnog seksualnog nasilja. Procjenjuje se da je oko 3000 muškaraca su silovano tokom rata. Otežavajuća okolnost jeste činjenica da u patrijarhalnom društvu u Bosni i Hercegovini ovakav čin nad muškarcem predstavlja slabost i s tim u vezi se umanjuje njegova muškost. Da bi izbjegle bilo kakvu stigmatizaciju, žrtve se odlučuju da ćute.
Rat nikoga nije mazio, bez obzira na dob ili pol! I žene, i muškarci i djeca su propatila, a neki pate i dan danas. Država može, mora i treba da odigra ključnu ulogu, da se postavi zaštitnički i da se iole oduži preživjelim žrtvama! Ne, nije dovoljna mjesečna naknada od 586 KM u FBiH, a u RS naknada između 130 – 350 KM (i to samo u slučaju ako je žrtva sa 60% tjelesnog oštećenja)! Zakon treba da bude jednak za sve! Država treba da obezbjedi besplatnu pravnu pomoć svima koji žele da svoju pravdu istjeraju na sudu, država treba da otvori više centara za besplatnu pravnu pomoć, više centara za psihoterapiju, ali i da uključi žrtve u izradu i dopunu Zakona koji će da bude jednak za sve.
[1] Šoštrarić, M. (2012). War Victims and Gender-Sensitive Truth,Justice,Reparations and Non-Recurrence in Bosnia and Herzegovina. Impunity Watch, s.19
Stavovi i mišljenja izneseni u tekstu su autorski i ne predstavljaju nužno stavove i mišljenja i Akademija za žene. Autori i autorice tekstova odgovaraju za iznesen sadržaj.
📌 Ovaj tekst je nastao u okviru kampanje obilježavanja 20 godina UN Rezolucije 1325 ,,Žene, mir i sigurnost” u Bosni i Hercegovini, koju provodi Akademija za žene a finansijski podržava Austrijska ambasada u BiH.