Otako je počelo sve ovo s prijetnjom koronavirusom nemam neki tipičan dan. Dva – tri dana sedmično radim od kuće, dva-tri dana idem do radija Otvorena mreža gdje sam stalno zaposlena i redovno gledam lijevo-desno kada prelazim tramvajske šine! Dakle – izlazim, krećem se, srećem i viđam dosta ljudi, a najteža vijest vezana za pandemiju jeste da su mojoj prijateljici u Banjaluci, valjda u samo sedam dana, umrli mama, tata i brat, svi od koronavirusa – nju ne mogu zagrliti i ne mogu joj pomoći osim da joj redovno šaljem poruke podrške, ali zato svima koji pričaju o 5G mreži, čipovanju, svjetskim zavjerama za uništenje ekonomije i slično pominjem njen slučaj uz obrazloženje da je nebitno šta je sve dok ljudi umiru od toga! 

Vrijeme mi prolazi dosta brzo: U „preduzeću“(na radiju) muzika, mladi veseli svijet, nervoza zbog raznih izazova od kojih su neki objektivni, a neki subjektivni, neki redovni, a neki sasvim novi i donijela ih je pandemija i sve što je prati. Radeći na IMEP-u koji pormoviše ideju o građanima/kama novinarima/kama očekujemo priliv velikog broja građana/ki – vjerujemo da će pisati o tome šta doživljavaju, kroz šta prolaze u zdravstvenom sistemu, u sistemu obrazovanja, kako oni/e ili njihovi/e prijatelji/ice i rodbina prolaze kroz krize nakon što su ostali/e bez posla. Ide dosta sporo, pitam se stalno da li ljudi ne razumiju tu ideju o građanima/kama novinarima/kama (Program nudi i grantove) ili se boje ili… A onda shvatim da su zbunjeni/e, a dobrim dijelom smo tome doprinijeli/e i mi iz medija brojeći mrtve i zaražene, pričajući o zabranama, ograničenjima… Zapravo smo svi/e dobro zbunjeni/e!

Oko Školegijuma dosta uigran tim i dosta tema i izazova koji pretiču jedni druge tako da ne znamo čime bi se prije bavili/e, ali čini mi se da uspjevamo otvoriti neka značajna pitanja, ne sva nužno potrebna, ali trudimo se…

Kući loš računar, loš internet – kažu najbrži koji mogu imati domaćinstva, kćerka, telefon, prijatelji/ice…  Rad od kuće je za mene nešto sasvim novo i mislila sam da se nikada neću navići jer kuća je mjesto gdje se družim s ljudima koje volim, pospremam, kuham, jedem, odmaram… uživam, a sad odjednom ne ustajem od računara, sve traje tri puta duže nego kada sam na poslu… Nervozna sam kao pas i vjerujem da moja usporena štitna postaje brža nego ikad! Savladavam neka za mene nova tehnološka dostignuća i umirem od smijeha na priču da u Americi hakeri/ke upadaju na sastanke putem ZOOM-a i skidaju se ili učesnike/ce vrijeđaju najpogrdnijim riječima – razmišljam kako je brza i kreativna ljudska destrukcija. U isto vrijeme ljutim se na sebe što ni ne znam za neke aplikacije, a ne da ih koristim!!! Čini mi se da ima posla za 24 sata dnevno, a sve vrijeme razmišljam da u drugoj sobi sjedi moja kćerka koja nije mala, ali ima svoje dileme i vjerovatno joj treba razgovor, pa se stalno preispitujem šta ću prije i šta može čekati-izluđuje me to vaganje, ništa ne radim punog srca jer stalno mislim kako ono „drugo“ čeka. Iz ovog ću izaći kao psihijatrijski slučaj i sve nešto mislim kako neću stići uživati u čarima izolacije i ljenčarenja, preslagivanja ormara, gledanja filmova čitanja istih knjiga treći put, slikanja pogleda kroz moj prozor. (Jednog dana me pitala šta me najviše plaši i čega se najviše bojim oko ove pandemije i ja kažem da me plaši mogućnost da se svađamo –  umrla je od smijeha: ljudi se plaše bolesti, smrti… Nešto mislim: prvi strah od nepoznate bolesti sam prošla kada se pojavila SIDA kao nepoznata bolest za koju nema lijeka i tada sam rekla samo neka ne boli; u ratu sam valjda prestala da se bojim umiranja i super je da imamo malo novca za neka sitna zadovojstva u kući: voće, čokolada….) Često ovo stanje poredim s ratom u BiH i onda shvatim da je sve suprotno: u ratu je bilo opasno na vrlo grub i očigledan način – s prozora smo mogli/e vidjeti kako granata udara u susjednu zgradu i uništava i ljude i imovinu, nije bilo struje, hrane, vode, ali smo smjeli/e da se družimo, izlaziti iz kuće, na vlastiti rizik ugrožvajući samo sebe, ali izlaziti, a sad imamo sve, ali nema izlazaka, nema prijatelja/ica fizčki blizu i kada izlaziš – ne ugrožavaš sebe, nego ljude koje voliš jer možeš imati bolest i ne znati da je nosiš.

No „javni prostor” me izluđuje: neznanje, nestručnost, neodgovornost, bahatost,… Mnogo veći nego do sada.

Prvi alarm mi je bio sektor zdravstva. Ne mogu da vjerujem da niko ne razmišlja o ljudima koji nemaju veze s koronavirusom nego su, onako, imali/e moždani udar, boli ih zub, slomili nogu ili slično, a onda, u kriznom štabu je najmanje ljekara/ki, a među njima valjda nijednog infektologa/inje; potom vijest da je doktor Dragan Stevanović istjeran iz Državne bolnice jer se kritički osvrtao na postupke kolega/ica, kriznog štaba, uprave… Dva mjeseca od početka pandemije mi u Sarajevu ne znamo put pacijenta, kažu nam samo zovite telefonom!? Priče iz Univerzitetskog Kliničkog centra u Sarajevu koji je najveća bolnica u BiH su zabrinjavajuće – toj bolnici svakako više gotovo niko ne vjeruje nakon što su direktorica i nekoliko ljekara/ki odbili/e da liječe djevojčicu Iman i nakon što je/su ostatak njihovih kolega/ica to ćutke gledao/le umjesto da ih „fizički iznesu” iz te bolnice kako bi spasili/e ugled, i vlastiti i profesije kojoj pripadaju. Strašna je i priča o smrti doktora Pašagića i sve što iz te bolnice dolazi nakon toga: optužbe, neodgovorni komentari… Znaju li ti ljudi tamo, a prvenstveno menadžment, da rade za ljude, da imaju odgovornost? Sjećaju li se svoje zakletve na početku studija? Ima li ta bolnica Upravni odbor koji je nadređen menadžmentu? Imaju li oni/e odgovornost prema ljudima koji plaćaju zdravstveno osiguranje, koji pune budžet?    

Komuniciram s mnogo ljudi iz cijelog svijeta – rat nas je raselio i nema čovjeka koji nema prijatelje/ice širom svijeta – vidim da su društva svuda podijeljena, pa neki/e vjeruju da je u pitanju zavjera za propast sviejta i ekonomije, čipovanje, 5G mreža, a neki/e opet da je stvarno bolest, virus, da se treba držati preporuka (čijih kad su kontradiktorne?) i biti kući, izlaziti s maskama i rukavicama. Šta god da je uzrok znam da ljudi umiru i da je važno usporiti rast broja zaraženih da ne zagušimo zdravstveni sistem kom i tako više skoro ništa ne vjerujemo! Dvojim oko malog broja zaraženih u Sarajevu i koliko god sam sretna što je tako-mislim da nije testiran dovoljan broj ljudi, da testovi nisu pouzdani…  Da li je moguće da jedna osoba odlučuje ko će biti testiran/a, koliko ljudi… Imali ikakav infektolog/inja kog bi oni/e poslušali? Ima li neko ko prati šta rade drugi/e –  druge zemlje imaju faze, pa se spremaju za izlazak iz krize, pa nešto… Mi samo „da usporimo krivulju” i da ublažimo mjere… Stvarno je čovjek bezvrijedan, a politika se igra s nama kao da se njima ne može desiti da se razbole. Čujem da neki/e bježe u samostane ne bi li se skrili/e od virusa i nemam riječi – prvo su uništili/e bolnice uvodeći rođake i komšije sazad‘,  a onda su jaranima koji uzgajaju maline dali/e da uvoze respiratore…. 

Razmišljam i o tim obdukcijama – dr. Aleksandra Đuran mi objašnjava koliko je to opasno i šta je sve potrebno za obdukcije nakon zaraznih bolesti što mi nemamo – jasno mi je da je to nemoguće, začuđena sam da iz RS govore sasvim suprotno… Znam da u nauci mogu postojati podjednako jaki argumeti za sasvim suprotstavljene stavove, ali nije moguće da se ljekari/ke baš toliko razilaze oko toga da li je virus živ u mrtvom tijelu. Ne mogu da se otmem utisku da nas ipak neko pravi budalama!

A onda, po principu asocijacija na asocijaciju, razmišljam o ljudima na dijalizi i onima koji/e su vezani/e za program Otvorene mreže kojoj su sada vezane ruke jer su zatvorene granice –  džaba svi pregovori i povezivanje sa klinikama u svijetu…  Razmišljam i o radiju Otvorena mreža koji je jedan od tri comunity radija u BiH – to su radio stanice koje ne smiju imati reklame jer ne smiju zarađivati i stvarati profit, ali moraju platiti i struju i zaposlene i prostor i sve druge troškove-kada će i jedni i drugi doći na red za neku pomoć ili je možda bolje da država o njima ne brine jer sve čega se prihvati… 

Drugi alarm mi se upalio na izmjene zakona o javnim nabavkama – sada će vlast pod izgovorom pandemije, bolesti i slično ko zna kako trošiti javne pare, vidim odmah se kupuju ti tuneli za dezinfekciju, top za ramazan za povratnike u Janju…

Treći je odnos prema novinarima/kama – užasno je teško kolegama/icama u dnevnim redakcijama jer se informacije mijenjaju iz trena u tren, pojedinci/ke su pod rizikom da su zaraženi/e jer nema gdje se ne ide i koga se ne sreće,  mediji kao preduzeća su u velikim gubicima jer je sve stalo – procjena je između 40 i 60 posto, pa onda zatvore press konferencije, institucije biraju koja će pitanja postaviti i koja neće, kada ih novinari/ke nešto pitaju-kažu da nemaju vremena jer rade teški posao u doba pandemije, kada ih pozovu u neku tv-emisiju biraju kome idu i kome se javljaju da ne bi slučajno dobili/e teško ili „provokativno” pitanje i onda vijest da su Oslobođenje i Kanal O otpustili više od 30 ljudi među kojma neki/e koji/e su pred penziju, neki/e koji su netom stigli/e s bolovanja…. Oslobođenje objavilo da izlazi na smanjenom broju strana jer čuvaju papir?! Znam da mediji nisu socijalne ustanove, ali je neko i prije korone znao da ima višak zaposlenih ili da neko/a možda ne zna ili neće da radi kako treba….ali otpustiti ljude usred pandemije kada nemaju kud’ poći?! A kolege/ice… ovi/e neki/e potpisali/e dokument prema kom sami/e traže otkaz, neki/e (ne mislim na Oslobođenje) izbliza snimaju sahranu osobe zaražene virusom, a neki/e se  opet hvale da su dobili/e maske od kompanije koja…. Ma bolje da šutim jer UŽAS!

I onda novi alarm takozvani korona zakon za FBiH-dostupni podaci govore da je u FBiH oko 20.000 ljudi ostalo bez posla (a u RS samo1.200??), a zakon predviđa da će država dati pare privednicima/cama i onda im dozvoliti da otpuštaju ljude kad hoće – pa je l’ ima smisla da im daju naše pare da nas otpuste kad hoće? Za šta im daju pare? Da mogu da kupe nove brodove, vile, vikendice… A mali biznisi, frizeri/ke i slični/e, potom turizam, hoteli… o da, hoteli su posebna priča – oni neće dobiti pomoć jer im nije zabranjen rad?! A koga će ugostiti? Danima su mali privrednici/e okupljeni/e u inicijativu koja je trebala pomoći vladama da svrsishodno usmjeri svoju pomoć za njih „urlali/e” s interneta, ali izgleda sve džaba. Resorni ministar kaže da nije on odgovoran za zakon nego je zakon posao savjetnika kod premijera?! Pitam se hoće li ikada ijedna vlada donijeti ijednu mjeru koja će biti u službi dobrobiti života većeg broja ljudi ili baš sve mora biti stihijski, neplanski, nepametno, forme radi…

A onda razmišljam i o zanatlijama/kama, poduzetnicima/cama… može li kriza biti šansa, mogu li svi/e tražiti neki novi način da zarađuju, da nešto stvaraju? Ne mogu svi/e, to je jasno, ali neki/e bi mogli/e… 

I na kraju, u danima kada sam ovo pisala, dolaze dvije vijesti – jedna o ideji ministra sigurnosti da negdje nekako protjera migrante i vijest o ukidanju policijskog sata u FBiH (vjerovatno jer je počeo Ramazan?!). Užasnuta sam tim vijestima –  u nemoći da organizuje bilo šta, ova vlast, zarad jeftinih političkih poena pred izbore, ako ih bude, tako olako donosi odluke, sve neodgovorniju od neodgovornije. Ovo o migrantima, izbjeglicama i azilantima ne mogu ni komentarisati, ali odluka vlasti da ublaži mjere predostrožnosti zaboravljajući da su još koliko juče imali tajna okupljanja u zatvorenim kafićima… Kazniće sa po 500 KM muža i ženu koji sjede u vlastitom automobilu bez maski, a otvoriće prostor da se ljudi skupljaju na iftarima ili ko zna gdje na tajnim skupovima… Eno odmah u park u sarajevskoj Grbavici iznijeli/e šišu, pa svi pušu u istu cijev!? A odluka da stariji od 65 izlaze svaki drugi dan do 13, a djeca svaki drugi dan (između) od 14 sati… Kako je ono rekao profesor Zlatko Lagumdžija: imamo matematiku, ali nemamo loguku!? Stvarno nas neko pravi budalama!!!!  Blago Slovencima/kama, oni/e su već izašli/e na ulicu da protestiraju protiv neodgovorne vlasti! Kod nas ni naroda ni opozicije! Šta li rade opozicione partije osim Naše stranke i eksperti/ce osim doktora Bakira Nakaša i Stevanovića? Težak trenutak? Izazov? Pandemija? Nije vrijeme za političku borbu i sukobljavanja? A kad je dobro vrijeme za to? Kad je sve cakum-pakum?

Ali ponosim se mojom mamom koja izolaciju za starije od 65 podnosi vrlo trpeljivo, uvijek raspoložena i u nekom svom poslu, bez kukanja, bez žalbi. Nedavno smo moja kćerka i ja otišle do nje, kao ilegalci, malo sjele, pričale i razišle se i sve bez zagrljaja i poljubca… Tužno mi i kasnije je nazovem, pa kažem „Maki, izvini što te ne zagrlismo,  mlataramo svuda, ne želim da ti zalijepimo taj virus ako je negdje na nama…“, a onaće vedro: „Ama ništa se ne sekirajte, nek’ sam ja vas vidjela, nek’ znam da ste dobro i sve je ok! Proći će i ovo!, govori vedro ignorišući sve one koji su van našeg malog svijeta punog ljubavi koji nas je održao, bez obzira na bahate i neodgovorne politčke odluke.

Da, proći će! Samo bi oporavak mogao biti mnogo lakši da smo dok je prolazilo bili pametniji.