U svom redovnom životu prije pandemije radila sam od ponedjeljka do petka kao psihologinja u policiji. Radila sam iz ureda, ali i terenski. Vikendom sam povremeno angažirana kao asistent na fakultetu. Nakon posla sam kuhala ručak i jeli smo u velikoj žurbi jer je ostatak dana bio rezerviran na aktivnosti na koje vozim kćer. Sa sinom nisam uspijevala provoditi vrijeme, osim tijekom vožnje, kada smo imali običaj razgovarati i pjevati. Sada je moje radno vrijeme značajno skraćeno, a bazirano je isključivo na ured jer terenski rad više nije moguć. Na fakultetu sada imam daleko više obaveza jer sve prebacujemo na online učenje, online ispite i daleko više kontakata sa studentima se ostvaruje. S djecom i suprugom provodim puno više vremena i osjećam se daleko ljepše i mirnije otkako nam je ograničeno kretanje. Ne osjećam se zarobljenom jer živim na selu i imam dvorište.

Moja obaveza je kćerkina škola, jer nije dovoljno informatički pismena da usvoji tom brzinom toliko sadržaja pored svih obaveza koje su joj nametnute. Suprug sada radi od kuće (jako veliki broj sati u danu) i samo od sebe se nametnulo da brinem o kćerkinoj školi jer se ne uspijevam isključiti dok radim. S druge strane, on po prvi put u životu sudjeluje u kuhanju.

Već u prvom tjednu smanjenog radnog vremena uspjela sam završiti nešto važno, što već godinama samo pokušavam, a počela sam i ponovo uživati u čitanju knjiga i pisanju stručnih i znanstvenih tekstova. Daleko više razgovaram s djecom, što je upravo ono što mi je trebalo.

S mjerama se nosim odlično, imam osjećaj kao da sam blagoslovljena novonastalom situacijom jer konačno imam sve ono što mi treba u idealnom životu –  radno vrijeme, djeca i suprug kod kuće, a ja imam priliku biti supruga i majka, a ne samo vozačica djece.