Blizu, a ipak daleko
U istraživanju i iščekivanju
Irma Vidimlić je tridesetogodišnja magistrica struke konzervacijske biologije i ekologije iz Livna. O pandemiji iz ugla trudnice pročitajte u nastavku.
Prije pet mjeseci suprug i ja smo saznali da ćemo postati roditelji. Našoj sreći nije bilo kraja, jer jedino što je nedostajalo bilo je to malo biće. Iako smo oboje u radnom odnosu, ja sam zbog novonastale situacije i svog stanja s radom morala da nastavim od kuće, dok je suprug, građevinski radnik koji radi na području Republike Hrvatske, i dalje u radnom odnosu. Do proglašenja stanja nesreće na području naše države, suprug je vikendom dolazio kući, no nakon zadnjeg odlaska 15.03. granice se zatvaraju i on ostaje u Hrvatskoj, a ja u Livnu. Cijela mi se situacija u jednom trenutku učinila strašnom, što zbog činjenice da će suprug do daljnjeg ostati u Hrvatskoj, što zbog trudnoće i straha kako ću to sama, jer pitanje je kad će se suprug moći vratiti. Shvatila sam da ne trebam očajavati, nego se potruditi iz svega izvući ono najbolje.
Pošto sam po struci biologinja, svoje vrijeme i iščekivanje da se suprug konačno vrati, kratim istražujući i čitajući sve o korona virusu. Također se zbog trudnoće trudim što više odmarati, a konačno imam više vremena za čitanje knjiga koje već dugo vape za tim da ih se pročita.
Mjere Kriznog štaba poštujem u potpunosti, a u tome mi pomažu mama i ujak koji žive na katu iznad nas, kao i suprugova obitelj sa kojom se telefonski svakodnevno čujem, tako da ne moram izlaziti i dodatno se izlagati virusu.
Ova situacija nije nimalo laka, teško pada svima, a pogotovo nama trudnicama kojima hormoni divljaju, a morate biti zatvoreni čitav dan u kući. Ja se nadam da će ovo konačno stati i da ću nakon skoro više od mjesec dana vidjeti supruga.
Blizu, a ipak daleko
Adis Vidimlić je tridesetpetogodišnji građevinski radnik iz Livna, trenutno na radu u Republici Hrvatskoj, suprug, a uskoro i ponosni otac.
Kada konačno pomislite da su sve stvari u životu sjele na svoje mjesto, život vas uvjeri u suprotno. Dovoljan je jedan dan da se stvari promijene i da tamo neki virus iz daleke Kine, o kojem ste slušali i gledali na TV-u, postane i vaša svakodnevnica.
Kao građevinski radnik već sam neko vrijeme na radu u Hrvatskoj, točnije u Dalmaciji, i do sada bih od ponedjeljka do petka radio u Splitu, a vikende bih provodio kod kuće u Livnu. No, od sredine marta sve se mijenja. Zbog zatvaranja granica ostajem u Splitu, gdje sam još uvijek. Zbog prirode našeg posla i da nam vrijeme brže prođe, ja i kolege smo odlučili nastaviti raditi, jer nismo u kontaktu sa drugim ljudima i ne ugrožavamo nikoga, niti smo mi ugroženi.
Ipak najgore je vikendom kada ne radim, a nisam kod kuće sa suprugom i svojima. Split je od Livna udaljen samo 100 km, a činjenica da sam tako blizu, a tako daleko od kuće mi baš teško pada. Mi Livnjaci smo dosad u Split išli na kafu, a sad ne mogu kući. Prvi put se ne radujem slobodnoj nedjelji. Uz to sam u stalnoj brizi za suprugu koja je u petom mjesecu trudnoće. Srećom nije sama, pa je onda odmah lakše. I njeni i moji su uvijek tu da pomognu dok se ja ne vratim.
Dosadašnje mjere Kriznog štaba sam poštovao u potpunosti, što znači da sam imao dozvolu za kretanje zbog posla, a kako smo obaviješteni da je trenutno na snazi popuštanje istih, velike su šanse da bi idući vikend nakon više od mjesec dana mogao provesti kod kuće sa svojom suprugom. Napokon će opet sve doći na svoje i sve će ovo biti jučer.