INTERVJU - ARMIN ŠETIĆ
"Pad Carstva počinje onda kada kontrolu preuzmu koruptivne paše i kada se žene potpuno povuku iz politike!"
AfW: Otkud interes kod sedamanaestogodišnjaka za izučavanjem perioda osmanske historije, ere transformacije i to sa posebnim naglaskom na ulogu žena u tom periodu?
Armin: Prije nego što ću dobiti inspiraciju za pisanjem svoje prve knjige, mnogo sam istraživao i izučavao historiju Osmanskog Carstva, a naročito me zainteresovala ženska vladavina i to u vrijeme kada je carstvo dostiglo svoj vrhunac. Oduvijek sam uživao čitati o hrabrim, jakim ženama koje su se izborile za svoje mjesto u svijetu te vječno zapisale svojim djelima svoje ime u svjetskoj historiji. Zaintrigirao me posebno život carskih žena, kao što su majke sultanije, žene sultanije i sestre sultanije, njihova svakodnevnica, raskoš i elegancija u kojoj su živjele te bogatstvo koje su posjedovale. Posebno istražujući život Mahpeyker Kosem sultanije, bilo mi je nepojmljivo da jedna žena bude regent, namjesnik sultanata svome maloljetnom sinu, da ona saziva divane ili sastanke, donosi bitne i presuđujuće odluke, tačnije da veoma uspješno vodi državu.
AfW: Tvoja prva knjiga nosi naziva „Gazija“. O čemu govori sama knjiga i da li si samim nazivom htio proizvesti određenu provokaciju, budući da je to naziv za počasnu titulu koja se dodjeljivala istaknutim vojskovođama?
Armin: Upravo tako, Gazija je bila počasna titula uspješnog vojskovođe, ali gazija također znači i osvajač, neko ko se bori za sebe i za svoje ideale, zbog toga smatrajući da je život svake sultanije bio svakodnevna borba za prevlast i opstanak odlučio sam istaći izdržljivost i neustrašivost takvih uspješnih žena koje su se izborile sa svim predrasudama i stereotipima koje je nosilo patrijarhalno vrijeme u kojem su živjele. Gazija kazuje o jednoj osmanskoj princezi, ona se zove Sarašahuban Hatidže Safije sultanija, bila je kćerka sultana Mehmeda III i jedne toskanske plemkinje. Njezina majka ogorčena životom u haremu, još kad je saznala da je trudna, strahujući za život djeteta posebno ako rodi dječaka, odlučila je pobjeći iz harema i vratiti se u rodnu Firencu gdje se preudala i ipak rodila kćer princezu Elizabetu. Nakon nekoliko godina sultan saznavši da ima kćer sa odbjeglom robinjom, šalje vojsku da je nađu i vrate u Istanbul i tada počinje priča moje sultanije koja sa katoličanstva prelazi na islam, udala se za pašu Damat Ibrahima i odlučuje utjecati na osmansku politiku.
AfW: Već si nas u pregovoru „Gazije“ pripremio da ćemo čuti nepomljive stvari. Da li si nam želio poručiti da je nepojmljivo to što je Osmansko Carstvo bilo naprednije od mnogih europskih zemalja ili je nepojmljivo to što je kod nas opravdano ili neopravdano mišljenje o tom vremenu kao vremenu u kojem žene nisu uživala prava i nisu imale veliku slobodu, dok ti tvrdiš da je u Osmanskom Carstvu žena imala veliku slobodu?
Armin: Ako uzmemo u obzir da su sultan Murat IV i Valide Kosem sultanija gledali sa svojih balkona u Topkapi palači prvi međukontinentalni let 1631.godine koji je izveo Hezafern Ahmet Ćelebi, dok bi u Evropi gdje je znanošću upravljala crkva bio zatvoren ili spaljen poput mnogih učenjaka, moramo onda reći da su u Osmanskome Carstvu naučnici uživali slobodu svog stvaranja. Naravno u ruralnim sredinama, pogotovo je to bilo izraženo u Bosni i Hercegovini, moram biti samokritičan pa krenuti od svoje zemlje, obzirom da je u svakoj porodici bila zadnja riječ muškarca žena nije imala toliku slobodu, mada postojale su određene žene koje su se znale izboriti za prevlast nad muškarcem, pogotovo žene višeg staleža poput begovica, pašinica ili sultanija. Izraz te slobode pogotovo kod sultanija bio je njihov način odjevanja, gdje su u haljinama dubokog dekoltea, karakterističnih za 17-o stoljeće, prekrivenog prozirnim velom, otkrivenog lica izlazile pred paše. Željele su svojom garderobom, izuzetno skupocjenim materijalima od kojih su bile izrađene njihove haljine, pokazati koliku ima važnost njihova riječ u diplomatiji Osmanskog Carstva.
AfW: Kako gledaš na položaj žena danas u bosanskohercegovačkom društvu?
Armin: Teško pitanje moram priznati. Iako su žene danas ostvarile podjednaka prava kakva imaju i muškarci još uvijek postoje predrasude i stereotipi koje naše društvo, žargonski rečeno, vuče iz prošlosti, iz nekog patrijarhalnog vremena, o ženskim sposobnostima naročito u politici, pritom da nisu svjesni kako su žene mnogo bolji i uspješniji političari od muškaraca. Treba nam što više žena na političkim funkcijama, jer smatram da su žene dosta hrabrije i spretnije od muškarca na političkoj sceni.
AfW: Iako je „Gazija“ tek nedavno ugledala svjetlost dana, ti nisi odmarao nego si vrijedno radio i na novoj knjizi. Možeš li nam reći o čemu će biti nova knjiga i za koga je pisana?
Armin: Moja druga knjiga je roman o našoj posljednjoj bosanskoj kraljici Mari Tomašević. Pratim život kraljice Mare od pada Bosanskog Kraljevstva pa sve do njezine smrti u Osmanskome Carstvu. Oduševljen hrabrošću i požrtvovanošću te žene za zemlju kojom je nekad vladala, pratim njezin život u Dubrovniku, sastanke s najpoznatijim hrvatskim umjetnicima tog vremena, kako se brinula o vlastitoj financijskoj situaciji i na koji način, zatim život u samostanu nedaleko od Splita, odlazak u Budim na dvor Matije Korvina i konačno putovanje prema Carigradu u Osmansko Carstvo gdje će proživjeti ostatak svog života.
AfW: Budući da su obje tvoje knjige o ženama, položaju i ulozi žena u određenim periodima historije, koliko će tvoje knjige doći do onih koji bih trebali/e pročitati i kome se zapravo Armin obraća, kojoj populaciji?
Armin: Armin se u svojim knjigama obraća svima, želim nadahnuti kako žene tako i muškarce da moraju vjerovati u sebe, da je svijet njihov, da trebaju iskoristiti svoje sposobnosti kako bi postigli određene ciljeve i nadam se da svojim knjigama uspjevam razbiti predrasude o ženama i njihovoj slobodi.
AfW: Ako podvučeš paralelu sa ženama u doba Osmanskog Carstva i danas što bi izdvoio kao prednost, a što kao nedostatak, odnosno da li su žene tada usprkos nižem stepenu ravnopravnosti bile hrabrije, borbenije, ustrajnije negoli su to danas?
Armin: Jako dobro pitanje, rekao bih da su žene u Osmanskom Carstvu, u jednom teškom patrijarhalnom vremenu kada se u centar svake pažnje stavljao muškarac, bile borbenije i na jedan težak način željele su se što više obrazovati, čitati, kako bi izgradile zavidnu reputaciju u društvu. One tada nisu smjele iznijeti svoje mišljenje tako javno, kao što danas smiju mnoge žene ali nažalost često izbjegavaju to učniti. Moramo razbiti strahove od vlastitog mišljenja, niti jedna žena u 21-om stoljeću ne smije biti podređena muškarcu, prošlo je vrijeme sultana sa haremima gdje je živjelo po nekoliko stotina žena čiji glavni zadatak je bio roditi muško dijete. Moramo još više raditi na edukaciji žene o njezinim pravima, naprije pravom na vlastiti izbor, te zaštitom žene u društvu.
AfW: Koliko pratiš društvenopolitička dešavanja u našoj zemlji i svijetu?
Armin: Pratim društvenopolitička dešavanja pogotovo u Bosni i Hercegovini, volim biti informisan o tome što se dešava u mom društvenom okruženju jer na taj način gradim mišljenje o određenim problemima s kojima se suočavamo.
AfW: Da li si mišljenja da bi sve bilo puno bolje kada bismo imali više žena na mjestima odlučivanja?
Armin: Zasigurno da bi, šta više mišljenja sam da često i jesmo na ivicama propasti baš zato što već vijekovima vladaju muškarci skloni sukobima i ratovanjima. Žene su dosta inteligentnije od muškaraca, to se kroz historiju dokazalo pa se baš zbog toga kako tad tako i sad žena, da tako kažem, često satanizuje, prikazuje nesposobnim bićem i kada bismo imali više žena na mjestima odlučivanja siguran sam da bi živjeli u boljem društvenom uređenju gdje bi svako ostvario svoja prava.
AfW: Zašto nemamo više žena na mjestima odlučivanja? Do koga je?
Armin: Najviše do našeg društva, nažalost, mi živimo u Bosni i Hercegovini još uvijek u jednom nazadnom patrijarhalnom vremenu gdje je nosilac glavne uloge u društvu muškarac, pritom gdje se ljudi još uvijek separatišu po nacionalnim i vjerskim pripadnostima. Ženama se često nameće kako trebaju živjeti, žene su sklone osudama od strane zajednice, stopa nasilja nad ženama još uvijek je velika u našoj državi, to su samo neki problemi kojima se moramo posvetiti i žaštiti žene od takvih stvari.
Armin Šetić
Ja sam Armin Šetić, rođen sam 19-og novembra 2002.godine. Učenik sam JU Četvrte gimnazije Ilidža. Prošle godine objavio sam svoj prvi roman „Gazija“ koji kazuje o vladavini žena, sultanija, u Osmanskome Carstvu tokom 17-og stoljeća. Bavim se istraživanjem, čitanjem i pisanjem o moćnim i dominantnim ženama u historiji koje su uspješno vladale državama.