Selma Alispahić: “Nagovor na dobro”

Iskustvo življenja u savremenom svijetu, kao i pogled u povijest ljudskih društava i odnosa, mogu nas lako odvesti u smjeru pesimizma i pomirenosti sa uvjerenjem da stvari nikada neće biti bolje. Svijest o jazu onoga što jeste i onoga što treba biti možda će nas nagnati da se u očaju zapitamo zašto ljudi ne biraju da budu bolji. Zašto, primjerice, političari/ke koji imaju priliku da djeluju za dobro građana/ki ipak to ne čine? Kako ljudi slijepo slijedeći sopstvene interese mogu biti prihvatljivi sami sebi? 

Neki na to odgovaraju pitanjem: „Zašto uopšte biti dobar?“ Rijetko će biti dovoljno i uvjerljivo ako kažemo da je biti dobar naprosto vrijedno po sebi. Naročito se ne prihvataju odgovori koji apeliraju na dušu i zbiljsku slobodu čovjeka. Naprotiv, traži se „racionalno“ obrazloženje. Traži se obrazloženje šta čovjek konkretno dobija bivanjem „dobrim“. Možda i nije opravdano očekivati da ljudi budu dobri ako nije jasno zašto je to dobro za njih same. U tome se pokazuje hitnost i važnost odgovora na to pitanje. 

Spomenuto pitanje obično prati ono o tome šta „biti dobar“ zapravo znači. Gotovo svaka kultura, religija i svako društvo priznaju kao moralnu normu „ne čini drugima ono što ne želiš da drugi tebi čine“. Svako od nas zna šta je ispravno, bar u negativnom smislu: znamo prepoznati nepravde kojih smo sami žrtve. Prema tome, ono što nas sprječava da činimo dobro nije neznanje dobra ili „moralna zbunjenost“ nego svjesna odluka da dobro ne činimo. Odluka o tome da li ćemo biti dobri je povezana sa općenitijim razumijevanjem sopstvenog postojanja. Način na koji shvatamo svoje mjesto u svijetu, svoju trajnost i svoju ulogu ima direktne implikacije za naše stavove o načinu na koji se trebamo ponašati. 

Ako mislimo da je naše ovozemaljsko postojanje samo jedna etapa, da je duša, a ne tijelo i materijalnost, naše vječno i istinsko biće, i ako je to internalizirana i doživljena spoznaja, a ne samo nekritički prihvaćeno i preuzeto gotovo objašnjenje, tada dobra djela bivaju dobra koja za nas najviše vrijede, jer su dobro naše duše, lijepa, vrijedna i uzvišena po sebi, a propust materijalnog probitka nije nešto nepodnošljivo. Idući još dalje, ako i u okviru takvog razumijevanja postojanja želimo za sebe neki dobitak, možemo reći da se navodna žrtva, odricanje i dobra djela mogu objasniti kao ulaganje koje će kasnije rezultirati „profitom“. Drugim riječima, u ovom kontekstu naša dobra djela su poput valute koju ćemo kasnije moći razmijeniti za vlastitu dobrobit. Davanjem mi tada ne gubimo, mi, zapravo, dobijamo. Zašto biti dobar je, dakle, iz takve perspektive sasvim jasno: to je uzvišeno po sebi i, k tome, najviše je što za sebe možemo učiniti i pribaviti.

Teško je reći zašto treba biti dobar ako se pretpostavi da je ovaj život sve što imamo. Teško je reći zašto biti dobar bez metafizičkih pretpostavki, jer tada na raspolaganju imamo samo ograničeno vrijeme, a smrt je kraj, neminovan i konačan. Ljudi u svojim životima i postupcima žele biti racionalni i često misle da je racionalno htjeti i uzeti za sebe što više. U suočenju sa činjenicom sopstvene prolaznosti lako nam se može učiniti da je cilj uživanja, posjedovanja, akumuliranja moći i počasti racionalan cilj. Biti „dobar“ tada izgleda sasvim naivno: moram se „boriti“ za sebe, borba za druge mi ništa ne donosi, ja želim sreću, a sreća je imati najviše onoga što ovaj svijet nudi. Biti dobar se stoga razumijeva kao neka vrsta „gubitka“. Jer biti dobar podrazumijeva i spremnost da se odreknemo nekog dobra ili dobiti za nas, ukoliko je to ispravno učiniti.

Ako mislimo da je vrijeme na Zemlji jedino koje imamo, sasvim je opravdano da želimo tu šansu iskoristiti na najbolji mogući način. Na kraju, to je „racionalno“ i „ekonomično“ i sa tim nema ništa pogrešno. Pogrešno je, usuđujem se reći, predominantno tumačenje značenja „življenja na najbolji mogući način“. Živeći tako da u svojem djelovanju ospoljava moralne principe, vrline i vrijednosti čovjek tek živi na način koji je najprikladniji njegovoj umnoj prirodi. Tek bivajući dobrim/om ugrađuješ vrijednost u svoju kratkoročnu egzistenciju. Zar novac, materijalne stvari, moć, status i ugled mogu da te kupe i da otkupe od tebe tvoje dostojanstvo, koje je jedino što neće nestati sa tobom, što će nastaviti da usmjerava i nadahnjuje ljude i nakon tvoje smrti, po čemu ćeš biti vječan/na čak i bez duše?

Ne biti dobar je stoga iracionalno i antilogično. Jer zbog stvari koje ćeš svakako izgubiti, gubiš jedino što može biti tvoj trajni posjed, a to je da u svom kratkom postojanju budeš ljudsko biće koje stoji uspravno i kojeg sam/a poštuješ. Težeći da uzmeš više i „prođeš bolje“, bivaš smiješan/na. Tratiš jedinu priliku koju imaš. Možemo reći da je „biti dobar“ egoizam višeg reda, jer tada za sebe biramo ono najbolje. Prkosimo sopstvenom nestanku i ništavnosti na koju smo od prirode osuđeni. Dakle, racionalno je biti dobar. Birajući dobro dobijaš najviše. Dobijaš sebe na kojeg/u možeš biti ponosan/na.