Umjetnost kao oblik političke emancipacije građana

Prof. mr. Nikšić Dunja, rođena 06.09.1985. godine u Sarajevu. Diplomirala na Muzičkoj akademiji u Sarajevu, magistrala na fakultetu Političkih nauka, odsjek Politologija, smjer Evropske integracije u Sarajevu na temu Umjetnost kao oblik političke emancipacije građana. Radi kao profesorica Muzičke/glazbene kulture u Međunarodnoj školi i u onovnoj školi. Svoj rad je usmjerila i na rad sa djecom sa poteškoćama u razvoju kroz muzikoterapiju u centru „Colibri”.
U kakvom odnosu su umjetnost i politika, ko je u čijoj službi i na koji način, i kakvu ulogu sloboda ima u svemu, pročitajte u fantastičnom tekstu naše Dunje, aktivne članice „Akademije za žene“.
U djelu “Država” Platon ističe: “Kada se promijeni muzika, osnovni zakoni države se uvijek mijenjaju s njima“.
Na početku zapadnoevropske filozofije, umjetnost u svim svojim vidovima bivala je integrisana u klasičnu političku filozofiju. Ona se koristi kao oruđe političkog oblikovanja građana/ki (padeia). Možemo reći da, poput svojih antičkih avangardista/kinja, i moderni/e mislioci/teljice nastoje, u svojim estetičko-političkim promišljanjima, inicirati i osmisliti združivanje građana/ki umjetničkim sredstvima. Muzika, pjesništvo, likovna umjetnost, film itd. su oruđe političkog oblikovanja građana/ki, odnosno, oruđe njihovog političkog života.
Poznavajući historiju umjetnosti i historiju same politike ova dva pojma su uvijek bila u nekoj „ljubavnoj“ vezi. Političke „elite“ kroz historiju su koristile umjetnost da bi privukle što veći broj glasača/ica i što veću masu da se priklone njihovoj političkoj ideologiji. Možemo reći da je umjetnost u službi moći. Razne konflikte kroz historije zbog političkih poteza pratila je umjetnost kao idealno sredstvo potvrđivanja prisutnosti.
U vremenima totalitarnih režima kontrola djelatnosti umjetnika/ca, ali i društva općenito, bila je sastavni dio učvršćivanja političke moći. Stoga je vrijeme općeg haosa budilo u umjetnicima/ama ugušenu inspiraciju i tjeralo ih na veliku produktivnost.
Ovo je jedna strana medalje, a druga strana je iskazivanje nezadovoljstva političkom situacijom, položajem u društvu, upozoravanje na utopiju društva, države. Borba umjetnika/ca protiv moći, politike, države.
L. van Beethoven, pristalica Napoleona, svoju treću simfoniju posvećuje njemu i naziva je Bonaparte. Zbog Napoleonovih loših političkih ideologija Beethoven doživljava veliko razočarenje u njega. Briše svoju posvetu Napoleonu i posvećuje je žrtvama Francuske revolucije i naziva je Eroica.
Navedeni primjer nam govori da je umjetnost na neki način bila u službi politike, na pozitivan ili negativan način. Mnogi/e su je koristili/e da bi se suprotstavili/e određenom političkom režimu i/ili da bi veličali/e određene političke strukture. Politika kao pojam straha i neslobode automatski mijenja njen oblik i njenu formu. „Ne čini mi se, već jeste“ što kaže Hamlet, da se umjetnost rađa u odnosu na politiku.
Politika ugrožava umjetnost pokušavajući ograničiti slobodu umjetničkog izražavanja, različitim sredstvima. Marks je bio protiv svakog političkog ograničavanja umjetničkih sloboda i isticao je značaj slobodnog umjetničkog uvjerenja i traganja za istinom. Traganje za istinom je za njega unutrašnja sadržina slobode.
Odnos politika–umjetnost tj. politika kroz umjetnost se podrazumijeva onda kada se prepoznaju elementi političkog u okviru same umjetnosti, npr. politički stavovi umjetnika/ce, njegove/ne misli u društvu, njegova/na klasna pripadnost, izricanje presuda o trenutnoj aktuelnoj političkoj situaciji. Umjetnost nije politizovana, ali itekako zavisi od politike. BiH je savršen primjer uticaja politike na umjetnost. Politika je najčešće okidač za umjetnost. U trenucima kada politika pritišće i ugnjetava društvo nastaje najbolja i najjača umjetnost. Umjetnost nastaje zbog potrebe ne zbog estetike.
Politički uticaj na umjetnost se vidi kroz finansiranje umjetničkih i kulturnih institucija, određivanje budžeta koji je minimalan svake godine.
Umjetnički izražaj nerijetko korišten kao potpora političkim afinitetima, političkim incijativama, političkim namjerama a prije svega političkim ideologijama. Drugi/e umjetnici/e koji/e nisu za tu ideologiju nemaju priliku da se izraze na onaj pravi način.
Činjenica je da se kroz historiju umjetnost mijenjala zbog raznih političkih, ekonomskih uticaja, ali se nije suština i njeno značenje mijenalo i njena svrha bitisanja u jednom društvu, državi. Nažalost, danas u BiH umjetnost je shvaćena i mnogi je doživljavaju prvenstveno kao izvorom zarade, vrstom promocije u razne političke i druge svrhe, skrnaveći njenu suštinu postojanja, djelovanja na društvo i državu.
Sloboda je odavno izgubila svoju suštinu jer je prerasla u strah, šutnju i trpljenje. Ovaj sindrom koji vlada kod nas dugi niz godina je na neki način znak potpune odsutnosti, simptom mentalnog, psihičkog i duševnog stanja, jedna vrsta nezainteresovanosti, apatije, melanholije. Na rubu potpunog nervnog rastrojstva ili potisnutog nemoćnog bijesa koji će s vremenom imati višestruko fatalne posljedice.
Umjetnička sloboda je ključna za nastanak kvalitetnih djela, djela od velikog značaja, a nesloboda nož koji razdire umjetnost, a kroz umjetnost i društvo. Umjetnička sloboda je danas umjetnička nesloboda.
Kreativnost u umjetnosti i općenito potisnula je svakodnevna borba za preživljavanje. Umjetnici/e gube sebe, svoj identitet. Neosjetno se prilagođavaju spregama nametnute nam situacije. Savršen naziv za ovaj put umjetnosti u BiH je „getorizirani put umjetnosti“. Geto u kojem umjetnik/ca danas stvara, ovisan o drugom i drugačijem, put je naše umjetnosti.
Na kraju se postavlja pitanje, kako dalje, kako razviti svijest kod građana/ki o značaju umjetnosti i kulture, na koji način čuvati i njegovati kulturnu baštinu i nasljeđe naše zemlje koje je itekako bogato i prepoznatljivo u svijetu.
Kako je svijeta i vijeka promjene su se dešavale zbog nezadovoljstva građana/ki političkom situacijom, njihovim liderima/kama i raznih drugih nezadovoljstava. Građani/ke širom svijeta dižu svoj glas, pokreću se revolucije, protesti, dešavaju se neke promjene, samo u BiH vlada jedna kolektivna depresija, kolektivna ljutnja, bijes koji se ispoljava unutar društva (jedni na duge) a sistemski se ništa ne rješava. Strah u kostima je veći i jači od želje za promjenama. Stalna prisutnost nacionalizma, koja uništava svaku ćeliju društva, koja se konstantno nameće preko raznih društvenih mreža, portala, medija itd.
U ovom histrijskom, političkom trenutku čak nije ni bitno da li će ta promjena biti na bolje ili na gore, bitno je da se ovaj status quo na bilo koji način poremeti. Da se ovaj brod koji stoji zatalasa i konačno pokrene. Nažalost, umjetnici/e nisu spremni/e za bilo kakvo talasanje, nestalo je volje i snage, taj momenat da bi pokrenulo stvari u bilo kojem smjeru. Umjetnici/e, kulturni djelatnici/e kao i građani/ke BiH su na neki način došli/e u stanje apsolutne letargije, učahurili/e se u svoj vlasitit svijet, a nisu svjesni/e koliku moć imaju da se kako kulturna tako i politička situacija promijeni. Kultura će morati pratiti institucionalni razvoj BiH.
TA DRŽAVA PRIJE ILI POSLIJE MORA PROPASTI U KOJOJ VEĆINA TRIJUMFUJE, A NEINTELEGENTNI I NEOBRAZOVANI ODLUČUJU. (Šiler)