Nekako istovremeno kad je u BiH stigla korona, meni je dijagnosticirana „obična“upala pluća i, umjesto povratka na posao nakon trosedmičnog godišnjeg odmora, ja sam, prvi put u životu, morala na bolovanje. Pretvorilo se to u više od mjesec dana samovanja unutar vlastita četiri zida. Bila je to u prvim danima borba za oporavak, u više navrata na ivici nervnog sloma, od kojeg su me, svojim telefonskim pozivima, sačuvali/e moji/e najbliži/e rođaci/dice i prijatelji/ice, ali i doktorica iz ambulante kojoj, srećom, pripadam i koja je svakodnevno zvala da pita kako sam i da me posavjetuje šta da radim dalje. Svi/e smo odahnuli/e sa olakšanjem kad je, 12 dana kasnije, snimak pluća pokazao, a pulmolog potvrdio, da upale više nema. Sad je trebalo nastaviti sa oporavkom i kućnom izolacijom. A, pošto živim sama, znači i sa samovanjem. Drugim riječima, pridržavajući se uputa svih mogućih kriznih štabova u ovoj našoj BiH, i sa komšinicom iz stana iznad sam komunicirala isključivo online. 

Živim na samoj međuentitetskoj granici, u dijelu naselja Dobrinja IV koje je u Republici Srpskoj, a svi/e moji/e najbliži/e rođaci/dice i prijatelji/ce su na području Federacije, gdje je i moje radno mjesto. Dakle, tiču me se informacije koje dolaze iz kriznih štabova iz cijele BiH, pa ih nastojim sve pratiti, ali i dozirati. Resorni ministar u Vladi Republike Srpske mi, svojim istupima, ulijeva neko povjerenje i čini mi se da zna šta radi, a sa druge strane, razgovaram sa prijateljima/cama, pitamo se ko je i gdje je ministar/ica zdravstva u Federaciji. Stižu vijesti o prvim smrtnim slučajevima u Sarajevu, o ljudima koji nisu mogli doći do ljekara/ki… Razmišljam opet koliko sam sretna što u našoj ambulanti imamo doktoricu koja, i u ovim uvjetima, konstantno brine o nama. S druge strane, istovremeno kad je meni dijagnosticirana upala pluća, moj otac je smješten u bolnicu, zbog bronhitisa i visokog pritiska. Riječ je o bolnici u Travniku, jer moji žive u Srednjobosanskom kantonu. Pet dana je bio u bolnici prije nego je otpušten na kućni oporavak. Imao je poslije još nekih problema sa bubrezima i padom imuniteta, ali danas je, hvala dobrim doktorima/cama, dobro. A ja ne smijem ni pomisliti šta bi bilo da se, recimo, tih dana zatekao u Sarajevu…Kažem tih dana, jer danas je, ipak, situacija drugačija…

Nakon ove tri tačke sam napravila pauzu u pisanju od skoro mjesec dana. U međuvremenu sam se konačno mogla vratiti na posao i tako okončati više od mjesec dana izolacije, gotovo potpune, u kojoj mi je svaki od tri ili četiri izlaska iz kuće predstavljao ogroman stres i traumu, pa sam jedva čekala da se vratim u sigurnost svoja četiri zida. I pristavljala vodu za još jednu online kafu. A onda je došlo i to nedjeljno jutro u kojem sam se vratila na posao. Koja je to radost bila! Kolega, tonski realizator, kaže da ne zna osobu koja je imala toliki „kez“, koji nikako ne silazi s lica, pri povratku na posao! A kako se ne bih smijala, kad sam, uz povratak poslu koji volim, konačno pila kafu sa pravim 3D ljudima! Koji divan osjećaj! Neopisivo! I, da rezimiram rezultate moje izolacije: uvjerila sam se još jednom da su moji kriteriji za izbor prijatelja/ca dobri, i da sam okružena divnim mikrosvijetom; uvjerila sam se još jednom koliko je važno zdravlje i kako nije fraza ona želja za dobrim zdravljem koju ispisujemo na rođendanskim i drugim čestitkama; kršila sam maksimalnu onu uredbu nadležnih o „socijalnoj distanci“ – pridržavala sam se preporuke o fizičkoj distanci, toga se držim i danas, a socijaliziram se maksimalno. Bez kontakta s ljudima, bez online kafa i čajeva i svih silnih telefonskih razgovora, ovih nešto više od mjesec dana kućne izolacije bih znatno teže podnijela. Ipak, sa pravim susretom sa dragim ljudima se ništa ne može porediti. 

I za kraj: sa početkom mog bolovanja, podudarilo se i uvođenje restriktivnih mjera. Dok završavam ovaj tekst, stiže informacija o tome da najmlađi/e i najstariji/e mogu slobodno van. E to je radost, koja će biti potpuna kad se budemo smjeli/e i zagrliti. A strpit ćemo se, nekako.