Život rođenih poslije rata nije naročito interesantan. Velika svjetska dešavanja su nas zaobišla, a u bosanskohercegovačkoj priči sa recikliranim zapletima i kulminacijama vječno smo u pozadini, karika prividno nepotrebna za funkcioniranje svijeta. Krvlju je ispisana i priča kao takva, što nam je za kraj donijela ovu domovinu. A domovina tranziciju. O tranziciji, imenici čije značenje u suštini podrazumijeva neko kretanje, govorimo već četvrt stoljeća. Svojim ograničenim mladalačkim pogledom, ja tu tranziciju nisam vidio. Odkako sam živ, pamtim samo stagnaciju. Znao bih samo za nju i danas, da ne bi pandemije.
Red je priznati, na vrijeme smo krenuli/e zatvarati sve pred virusom. Valjda nije niko toliko lucidan da ne vidi ružno lice korumpiranog, nepotističkog, pogodnog i potplaćenog zdravstvenog sistema. Na nama, puku, kako bi ministar Mandić rekao, ostalo je da pratimo preporuke i naredbe nadležnih, potpomažemo se međusobno koliko možemo i pratimo rad onih koje smo izabrali/e.
Vjerujem da smo mi, obični građani/ke koji/e nemamo neki izbor gdje i kod koga ćemo se liječiti, pratili/e i poštovali/e te naredbe. Ako ništa, ukorijenjeno nam je praćenje drugih. Tipičan porodični odgoj djeluje represivno, promoviše poniznost i konformizam, prisjećajući se možda vremena kad se za psovanje Tita ležalo, a možda i svjesni trenutnog stanja gdje ako te ne ušutkaju ucjenama, prijetnjama, ocjenama, otkazima ili sličnim promocijama negdje dublje među drugorazredno građanstvo, novinari/ke režimskih medija bez obraza, udare na obraz i pokušaju oslikati borbu kao nešto pogano i sramno.
Kako je na fakultetima još ne znam, ali škole nisu ništa bolje. Odlikaši/ce gimnazija, dike svojih generacija, znaju sve, osim misliti. Slobodno i kritičko mišljenje nije visoko na listi među prioritetima stvari koje se trebaju iznijeti iz osnovnih i srednjih škola. Obrazovni sistem i sveti nastavni plan i program koji se vuku redom iz vremena industrijske revolucije i pada Jugoslavije nisu adekvatni za društvo u kojem svako utiče na državotvorne odluke. Ovakav sistem proizvodi uhljebe, ulizice i podanike/ce koji su ostvarenje snova svakog imalo beskrupulnijeg i ambicioznijeg kako poslodavca/ke, tako i državnika/ce, između kojih razlike postaju svakim danom sve nevidljivije. Učenici/ce se tako trpaju beskorisnim znanjem zarad privida nekog uspjeha, a nastavnici/e koji bi i mijenjali/e sistem uslovljeni/e su ministarstvima i pedagoškim zavodima koje vode ljudi godinama bez ikakvog dodira sa učionicom i djecom. Paradoksalna je onda ona floskula kako mi imamo dobre, kvalitetne i inteligentne mlade ljude. Gdje su oni? Njih sigurno ima, i za njih se može čuti u našim internet balonima, gdje svima sviraju uhu mile melodije, ali ih javni servis ne poznaje sve dok ne odu preko grane. Ima tu možda dosta i balkanskog kompleksa nižih vrijednosti, gdje nam je vrjednije sve što na sebi nosi njemačke boje. Tako će barem tvrditi svaki pametan/na predstavnik/ca vlasti, onaj/a isti/a koji/a ima stida pogledati svoje dijete u oči kada se vrati sa sjednice na kojoj je glasao/la za ukidanje i ono malo ulaganja u naučno-istraživački rad, jedini segment koji nas može spasiti od situacija poput ove. Ocjenjivanje opet ide ruku uz ruku sa predavačkim dijelom obrazovnog sistema. Najlakši i često najplodonosniji način za probijanje do vrha u sistemu obilježenim neadekvatnim pripremama i jednako neprimjerenim testiranjima nažalost jeste varanjem. Možda je to bolesna šala njegovih tvoraca/kinja koji/e su htjeli/e da i oni/e još neiskvareni/e imaju uvertiru za preživljavanje u etnonacionalističkoj svakodnevnici već prihvaćene korupcije i diskriminacije. Ako ne direktno, implikativno to postižu.
Iz takvog sistema izaći će opet kakvi-takvi ljudi. A ljudi, barem po Rusou, su dobri. Pokazali su i sada da jesu. Odmah nakon donošenja raznih mjera zabrana kretanja i izolacije, krenulo je organiziranje brojnih aktivnosti s ciljem lakšeg prebrođivanja svega ovoga. Brzo je došlo do organiziranja online predavanja, instrukcija za druge učenike/ce, kulturno-umjetničkih i zabavnih sadržaja, pa sve do tipičnog volontiranja i bosanskog merhametluka za one teško pogođene pandemijom, a još teže maćehinskim odnosom domovine. Mladi, igrom slučaja nešto sigurniji od posljedica virusa, nose veliki dio te borbe za svoje vršnjake/inje i starije sugrađane/ke. Sasvim je prirodno takvo nešto. Mladi koji su bili spremni decenijama unazad ostaviti svoje najljepše životno doba, doba prvih ljubavi i novih početaka, doba nezaboravnih druženja i slijeganja u svoje “ja”, spremni pretrpjeti sve žrtve koje im život može ponuditi, i sada su stali na prve frontove. Bez pogovora, jer je to ljudsko za učiniti.
Kakvu nadu nose ti mladi? Generacije koje su se izborile za današnju državu gajile su nadu u novo, bolje sutra. U međuvremenu, prašina se slegla i imamo prividno funkcionalnu državu. Samo korijenje je trulo i bojim se da danas nismo spremni/e za žrtvu koja je neophodna za promjene duboko bolesne države. Kriv je sistem. Kriva je (o)pozicija. Krivi/e smo i mi. Da, i mi mladi. Kriv sam i ja sam. Jer očigledno način i žustrost borbe koju vodimo nije dovoljna. Jer smo si dopustili/e predugo da budemo trećerazredni/e građani/ke svoje države. Jedina nada koju ja vidim, a redovi pred ambasadama pokazuju da nisam sam, je nada u održavanje statusa quo, polovna obećanja, ropstvo stranim kreditorima i domaćim despotima. To nije dovoljno. Koliko se još može kuhati ovaj bosanski lonac, ne znam. Svaka sekunda sve veće nepravde doprinosi tome da naše Sunce sve manje i manje grije, a tuđe možda i nije tako zubato kako nam govore. Čija je ovo država? Naša više nije. Mi smo tu jer je naša tragična krivica što smo rođeni/e ovdje. Jasno je, jasnije nego ikada do sada, ili ćemo zatražiti svoja prava, ili će nas historija ismijavati kao dobrovoljne robove/pkinje i mazohiste/ice. Takve više ne kanoniziraju.