Pandemijski dan/i u tri etape ili gdje je nestao dan
Ljiljan Veselinović, 36 godina, docent na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu i predstavnik etažnih vlasnika Trg heroja 16.
Kako balansirati između kućepaziteljskih i obaveza koje nosi posao docenta /nastavnika, te koliko slobodnog vremena ostaje na kraju dana, pročitajte u nastavku.
Pandemijski dan(i)
Rijetko da postoji identičan pandemijski dan u mojoj korona svakodnevnici. Naravno, postoje aktivnosti koje se ponavljaju iz sedmice u sedmicu, ali njihova učestalost može varirati iz dana u dan. Ali skoro svaki pandemijski dan ima tri dijela, a koja se odnose na moje stalno zaposlenje, moj angažman kao predstavnika etažnih vlasnika (tzv. kućepazitelj) i način na koji provodim lično vrijeme, ono vrijeme koje, eto, posvećujem sebi i prijateljima/cama. Rekao bih da u jednom danu imam tri uloge. Jedan dio dana sam docent, drugi dio dana predstavnik etažnih vlasnika (kućepazitelj), a onaj manji dio dana sam Ljiljan.
Kada se radi o utjecaju pandemije na ove segmente, mogu samo reći da su se neke stvari promijenile značajno, neke su ostale iste. Međutim, posla ne nedostaje i radi se isto, ako ne i više.
- Posao
Krenut ću sa svojim stalnim poslom na Ekonomskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Trenutno radno mjesto: stolica u ćošku mog stana, sa koje se održavaju predavanja, istraživanja, konsultacije i administrativni poslovi.
Biti docent (nastavnik) ne podrazumijeva samo podučavanje i ispitivanje, nego i provođenje istraživanja i mnogo administrativnih poslova. Prije je mnogo toga bilo drugačije: sa studentima/cama smo imali/e susrete u učionici, a naše istraživačke projekte smo realizovali/e u kabinetu, na terenu ili kod kuće (ovaj posao uvijek je podrazumijevao da se posao “nosi kući”). Na Ekonomskom fakultetu uvijek smo inovirali/e nastavne procese (npr. uvođenjem distance learning studija), te smo odmah pri proglašenju vanredne situacije organizovali/e online nastavu preko tzv. BigBlueButton komponente našeg online sistema. Ipak, ova situacija je zahtijevala prilagođavanje. Studentima/cama je ovo jedna vrsta stresa, njihova očekivanja nisu samo učenje, nego i socijalizacija, razne vannastavne aktivnosti i slično. Međutim, BigBlueButton (dodatak našem online sistemu neobičnog imena), sada podrazumijeva da svi/e sjedimo za kompjuterima i komuniciramo. Mikrofon, kamera, “digitalna” tabla koja omogućava (iako ne jednako kvalitetno) pisanje, grupne radove, rasprave, kratka kviz pitanja kojima se provjerava da li je nešto naučeno, su nova svakodnevnica. Na prvu, izgleda jednostavno, ali neophodno je sve postojeće materijale prilagoditi novom (online) okruženju. Ono što je sada teže jeste osjetiti da li su studenti/ice umorni i da li vas prate dok držite nastavu, prije je to bilo lakše. I studenti/ice radije “tipkaju” poruke, nego da se javljaju “uživo”, a kratkim anketama provjeravam da li su razumjeli/e ono o čemu se priča i da li su umorni/e. Pored predavanja i e-maila, i dalje imamo susrete sa studentima/cama u istom BigBlueButton okruženju za potrebe konsultovanja. Jedan od posebnih izazova je organizacija online ispita. Iako je vanredna situacija, studentima/cama je drago što su aktivnosti nastavljene i što imaju priliku da rade ispit online. Ali za pripremu takvih aktivnosti potrebni su dani. Ako imate više od jednog predmeta, mnogo više dana. Kako bih osigurao što bliže uslove polaganja onim koji vladaju u normalnim okolnostima, studentima/cama sam napravio poseban kanal komuniciranja gdje su me mogli/e kontaktirati za vrijeme trajanja ispita (jedan vid online podrške). Moje neko iskustvo je da nema značajnije razlike u rezultatima ispita ostvarenih putem online testa u odnosu na prošlogodišnje rezultate testa koji se ostvare u uobičajenim uslovima (učionica). Prosječna vrijednost i standardna devijacija ne razlikuju se značajno.
Ono što mi trenutno puno vremena oduzima jesu prijave završnih radova drugog ciklusa (nekadašnji magistarski). Kako su se i studenti/ice našli u izolaciji, počeli/e su aktivnije da rade na tome. Samo u proteklih mjesec dana imao sam tri prijave završnih radova, jedan završni rad napisan, i jedno istraživanje koje se trenutno implementira. Čim završite jednu aktivnost i mislite da ćete se malo “odmoriti”, javi se drugi/a student/ica. Potrebno je vrijeme da se sve te stranice napisanog teksta pročitaju, dadnu komentari, pronađu dodatni članci, da se osmisli način prikupljanja i analize podataka. Mentorisanje kandidata/kinja je jedna od čestih aktivnosti koje realizujemo uspješno preko interneta. To su sada najčešće susreti preko progrma Skype, gdje pored razgovora koristim i opciju dijeljenja sadržaja ekrana na kompjuteru (share screen), kako bismo zajedno pratili/e neki postupak ili barem gledali/e u isti dokument. Time nastojim nadoknaditi odsustvo ličnog susreta.
Pored studenata/ica naučna istraživanja realizujemo zajedno sa kolegama/cama i u ovim vremenima. Trenutno radimo na dva istraživanja. Kolegica i ja provodimo istraživanje gdje smo odlučili da koristimo intervju kao metod prikupljanja podataka i sedmično obavimo otprilike dva intervjua. Tako da se i to odvija relativno dobro, iako je sada teže razmišljati o nekim naučno-istraživačkim projektima na koje bi se moglo aplicirati. Sa drugim kolegom radim istraživanje, gdje smo u potpunosti odustali od prikupljanja podataka, nego radimo detaljan pregled literature.
I na kraju, nismo pošteđeni ni administrativnih poslova: tu su sedmični izvještaji o održanoj nastavi, šihtarice, zapisnici Katedri, prisustvo online sjednicama Vijeća i slično. Po pitanju posla, više nije bitno da li je dan ili noć, radimo kad god stignemo. Međutim, u ovom poslu inače ne postoji dio dana u kojem isključivo radite. Radite kad god stignete, i dajete prioritet onome što je važnije.
- Predstavnik etažnih vlasnika – neboder koji nikad ne spava
Drugo, u ovim pandemijskim danima određen broj sati odlazi i na poslove predstavnika etažnih vlasnika (tzv. kućepazitelja zgrade u kojoj živim). Moja dobar prijatelj ne da reći da sam predstavnik, nego kućepazitelj. Neboder ima 20 spratova, 162 stana i uvijek neki problem. Prošle godine je formiran Kućni savjet nakon čega smo se veoma aktivirali/e, čak napravili/e i web stranicu (http://www.trgheroja16.ba). Ali spletom okolnosti, trenutno sam ja formalni predstavnik etažnih vlasnika. Pored svakodnevnih aktivnosti (neke ću navesti ubrzo), jedna od gorućih pitanja je nabavka drugog lifta. Mislim da se po pitanju upravljanja zgradom ništa nije promijenilo i u pandemijskim ‘danima’: sve je isto, samo sada sa maskama (i u mom slučaju: i sa vizirom).
Navest ću samo neke nedavne primjere. Jedne nedjelje stalna nam je pumpa, tako da stanari/ke na višim spratovima nisu imali/e vode. Radnici su dva puta dolazili tokom dana, prvi put su otklonili problem, ali se isti ponovio za sat vremena, te su drugi put morali izvršiti zamjenu određenog dijela. Bez mog prisustva i mog potpisa, to nije moguće uraditi. Posebno dramatična situacija je bila kada smo osjetili dim u haostoru, za koji nismo mogli ustanoviti porijeklo, pa sam zajedno sa komšijama/nicama, neposredno pred početak policijskog, sata morao istraživati odakle dolazi. Ima tu i sitnih problema od zamjene sijalice, dijeljenja računa za vanredne uplate, pogrešne uplate, organizacije pomoći za starije osobe, planiranja održavanje virtualnog sastanka sa stanarima/kama, praćenje finansijskog stanja zgrade i slično. Dakle, te aktivnosti se nisu puno promijenile i za vrijeme pandemije, samo što ih sada realizujemo s maskama. Također, komšije/nice stalno daju prijedloge kako bismo okruženje u kojem živimo učinili/e sigurnijim. Tako smo ispred lifta ugradili posude sa sredstvima za dezinfekciju. Komšije/nice se redovno uključuju u neke aktivnosti, kad god je to moguće, a sve se radi poštujući vanredne mjere. Dosta vremena odlazi i u kontroli novčanih tokova zgrade.
Međutim, jedna od čestih aktivnosti i u doba pandemije je “čekanje” na odgovor, bilo od našeg upravitelja, bilo od ministarstava. Ja sam navikao na brzu komunikaciju putem e-maila, bez formalnih dopisa, i čekanja mjesec dana na odgovor. Kao zgrada smo uputili dopis nadležnom ministarstvu još prošle godine da nam pomogne u nabavci lifta, s obzirom da je zgrada bila skroz uništena ratnim dejstvima. Dobili smo pozitivan odgovor. Zgrada sa 20 spratova ne može funkcionisati sa jednim liftom, posebno ne u doba pandemije: bez lifta se ne može, a sa jednim liftom i velikim brojem stanara, luksuz da se vozite sami u liftu rijetko postoji. Iako smo dobili/e obavještenje da smo prioritet u ovoj godini, prvo zbog smjene u Vladi KS, a sada zbog pandemije, te aktivnosti su na čekanju. Ima tu i neobičnih situacija, npr. preporučena pošta u doba pandemije i mimoilaženje sa poštarom koje se odigra u 15-tak minuta mog odsustva. Neki dan izašao sam da kupim namirnice u obližnjoj prodavnici, poštar mi je dolazio na vrata (to je jedna zaista nevjerovatna okolnost, gdje preporučena pošta obavezno dolazi ako sam izašao). Morao sam otići da vidim o čemu se radi, ali dobio sam opet informaciju da trebamo čekati. To čekanje. Tako da se ni tu nije ništa promijenilo. Preporučena pošta dolazi, a mi čekamo. Međutim, s obzirom da mi taj luksuz “čekanja” više nemamo, moje aktivnosti će u nastavku biti da probamo osigurati kredit ili neka druga sredstva u iznosi od 50.000 KM, kako bismo nabavili taj drugi lift.
- Život… ili ono što je ostalo
I na kraju lični život, iako je za mene sve gore navedeno život. Ali eto, možemo pričati o vremenu koje posvetimo sebi i prijateljima/cama. Termin “socijalna distanca” koja se koristi je pogrešan, jer mi svi trebamo da pravimo “fizičku distancu”, a ne socijalnu. Ja se nisam udaljio od dragih ljudi. Zapravo, čujemo se češće nego prije. Svi smo u sličnoj situaciji i zahvaljujući napretku u IT svijetu, socijalizacija nije isključena. Nema ni potrebe da se isključi, iako je ona u ovom e-formatu daleko od poželjne. Ali mogu slobodno reći da se s ljudima čujem češće nego prije, više je poziva i duži su. U nabavku idem jednom u dvije sedmice, s tim da voće i povrće kupujem u marketu koji se nalazi u neposrednoj blizini moje zgrade češće (dva puta sedmično). Unaprijedio sam svoje vještine kuhanja, to je dobra strana ove pandemije: od punjenih paprika, čorbe sa lećom i krompirom, rižoto, do čak pite sa lukom. Što se tiče virusa, brinem se i poduzimam sve mjere zaštite kada izlazim (od maske, a u zavisnosti od situacije i vizir), rijetko koristim i lift, iako živim poprilično visoko. To penjanje je jedna zamjena za nedostatak fizičke aktivnosti. Međutim, iako sve aktivnosti koje poduzimam (vizir, maska, penjanje), mogu ostaviti dojam da sam “jako zabrinut”, ovdje se samo radi o mjerama opreza s kojima želim minimizirati mogućnost dolaska u dodir s virusom. Dakle, biti oprezan/na i biti paničar/ka su dvije različite stvari. U kući povremeno i vježbam, to su često kraće, ali zahtjevnije vježbe poput raznih vrste ‘plankt-ova’. Još jedna pozitivna strana pandemije je mogućnost čitanja, u čemu veoma uživam. Kako je počela pandemija, ponovo sam pročitao Tvrđavu i Derviš i smrt. Iako su događaji koje knjiga obrađuje iz neke prošlosti, čovjeku se čini da u nekim stvarima nismo daleko otišli/e. I na kraju, i video igre. To je nešto što je ostalo iz djetinjstva, s obzirom da pripadam generaciji ljudi koji su imali priliku da prate razvoj tehnologije dok su odrastali. Međutim, mene više interesuju video igre koje zahtijeva rješavanje bilo kakvog izazova i koje imaju dobru priču, jer sam jedan od rijetkih ljudi koji nisu ljubitelji fudbala u online svijetu. Pored mojih obaveza, mogu reći da ne ostaje puno vremena za te slobodne aktivnosti, ali sasvim dovoljno da se pročitaju knjige, čuje sa dragim ljudima, odigra neka igra…
Mnoge mjere Kriznog štaba su dobre. Najviše me pogađa to što ne mogu da idem na posao pješice, jer sam to do sada radio svaki dan. To je bila moja dnevna doza fizičke aktivnosti. Planinarski klubovi također ništa ne planiraju zbog ove situacije, nema nikakvih putovanja. I žao mi je posebno što svoje roditelje nisam obišao već dva mjeseca, jer smo fizički kontakt prekinuli odmah na početku; te što nema druženja sa prijateljima/cama i dragim ljudima.
Iskreno se nadam da ćemo zajedničkim snagama ovo pobijediti, i da ćemo se ovoga uskoro samo sjećati kroz maglu, a da će nova svakodnevnica što prije uključivati one naše prijašnje navike.