Mnogi me pitaju, mada je neuporedivo, šta je gore, ratni dan u Sarajevu pod opsadom ili korona-dan izolacije.  Izgleda oprečno, a nije. U ratu nisam mogao sjediti u zatvorenom, u podrumu, i čekati. Ta neizvjesnost je bila ubitačna. Sigurnije sam se osjećao napolju kada svojim očima gledam šta se realno događa…, i morao sam raditi, nešto u što vjerujem da ima smisla (novinar, reporter, ratni snimatelj…). Jedina sličnost Sarajeva 1992. i 2020. su nestvarno prazne ulice. Nikada neću zaboraviti kada sam prvi put, u ljeto ‘92  izašao iz Dobrinje i prošetao od Marindvora do Baščaršije. Nikada u po bijela dana nisam vidio tako prazan grad. Sreo sam desetak ljudi. Sve sam ih znao ili poznavao. Sa svima sam se izljubio kao sa familijom. I evo opet, ulice su prazne. Ako nekoga sretnem mahnem mu sa ”socijane distance” i brzo prođem.

Danas se sigurnije osjećam u zatvorenom, u izolaciji. Napolju je ”nevidljivi neprijatelj”. Sada je vani neizvjesno, kao nekada u podrumu.

Supruga Iva i ja sami živimo. Sin i njegova porodica su u Londonu. Naš način života se promijenio, kao i svima. Od 17. marta fizički ne dolazim u zgradu Gradske uprave. ”Radim od kuće”. Pravilo socijalnog distanciranja je upravo suprotno prirodi javnog posla. Susret sa ljudima, razgovori i dogovori, manifestacije, odlučivanje na forumima, brojni kontakti…. sve je to ”zabranjeno”. Osjećam se pomalo neprijatno kada na pitanje odgovaram da “radim na daljinu”, jer ovaj posao se ne može tako raditi u punom kapacitetu. Na samom početku ”rada od kuće” pokolebao me jedan prijatelj kada mi je objasnio da su šatori pred Općom bolnicom veoma loše rješenje za korona-trijažni centar. Tako sam u roku 24 sata obezbijedio novac (UNESCO i Grad Srajevo) i pronašao nov kontejner koji je zamijenio šator. Nisam vjerovao da se problem može tako brzo i efikasno riješiti. Koordiniram sa puno ljudi – Šukriju, Igora, Ivicu, Abdulaha, Sinišu, Zorana, Nedima, Osmana, Zlatka, Bakira, Dragana, Jasnu… U nevolji su ljudi efikasniji nego u ”normalnim” vremenima. Poslije se broj poslova ”na daljinu” povećavao, pripremamo i korona-sjednicu Gradskog vijeća… Shvatio sam da i ne trebam podcjenjivati ”rad od kuće”, a vidim da će ovo iskustvo mnogi/e primjenjivati i poslije pandemije.

Osjećaj privremnosti, postojeće mjere zabrana i izolacije čine borbu protiv korone podnošljivijom. Meni nije u prvom planu činjenica da je ”neko” naredio/la šta se smije a šta ne. Ja bih i bez toga radio po svom i bez naređenja držao bih se pravila: maska, rukavice, distanca. Čuvajući sebe, čuvam druge i zdravstveni sistem od sebe.

Kao i uvijek, kada je teško, javljaju se najbolji/e prijatelji/ice. Čitam jednu od poruka: ”Triva, ako je potrebna bilo kakva pomoć, privatno ili poslovno, svejedno, računaj na mene. Ovom iskušenju doći će kraj, a mi ćemo sretno koračati na putu prema svjetlu. Voli te Suad”. Ljekovitost prijateljskih riječi u “lošim vremenima” prodire negdje duboko u tijelo i dušu odakle više ne mogu izaći.

Moja dnevna rutina nije se u potpunosti promijenila, promijenili su se neki njeni sadržaji. Ustajem svako jutro kao i uvijek, u 06:30, kafa as suprugom, razgovor, doručak i odlazak na posao, u radnu sobu. Svaki dan se čujemo sa unukom Lukom (8) i Maxom (godina i 9 mjeseci) u Londonu. Gledamo kako rastu i kako se mijenjaju. Svi/e smo se dobro uštimali na viber-kontakt, malo se i poigramo sa unucima na daljinu, rješavamo matematičke zadatke…

Sada svi/e previše gledamo televiziju. Nije loše ponešto i pročitati. Ja često, pa i u ovim okolnostima, pročitam pripovjetku Ive Andrića ”Most na Žepi”. Ovo je priča o dobru, o tome kako biti bolji čovjek, kao popraviti sebe, druge, i svijet oko sebe, kako biti bolji i pobijediti zlo u sebi… A, to je, čini mi se, najbitnije pitanje koje postavlja korona. Pandemija je izbacila na površinu ”korona-profitere/ke”, sebične ljude, političare/ke, kvazi-lidere/ke, stranke, ”biznismene/ke”… koji na račun zla izvlače privatnu korist. U ovoj kratkoj priči Andrić je u 2.633 riječi rekao šta je uvijek bio problem, šta je danas problem u BiH ili Americi… Meša Selimović je imao jake argumente kada je napisao da je Most na Žepi najbolja kratka priča koja je ikada napisana u književnosti.

U ovoj zatvorenosti najteže mi pada zabrana fizičkog kretanja, a volim hodati. Moj hobi je pješačenje i istraživanje sarajevskih ulica, pogotovo po padinskim dijelovima grada. Uživam kada pronađem ulicu koju znam ali nikad nisam po njoj hodao…Volim biciklo, Vilsonovo, odlazak na vrh Trebevića gdje smo, sa planinarskim društvom Trebević, prije dvije godine markirali/e stazu od Inat kuće do vrha i gore postavili/e kamenu ploču sa otiskom dlana koji je u granitu isklesao vajar Stijepo Gavrić. Vrh se i po tome pročuo. Ljudi dolaze, stave svoj dlan u ”otisak” i selfijem uslikaju pozdrav sa Trebevićem. Uz ovo, i navika da se ne vozim liftom dali su mi ideju da u izolaciji ”osvojim” vrh Trebevića. U mojoj zgradi imam 80 stepenica do stana. Svaka je visoka 17 centimetara. Počeo sam da se penjem svakog dana po 200 – 300 metara. Dok ovo pišem popeo sam se na vrh – 1.629 metara, 9.582 stpenica. Prija mi ova rekreacija. Odmah sam nastavio dalje. Cilj mi je najviši vrh Bosne i Hercegovine, Maglić (2.386), a ako ovo potraje idem na najvići vrh Balkana (Musala 2.925 m), vrh Evrope (Mont Blanc 4.810 m), a valjda neću morati i na vrh svijeta (Mont Everest 8.848 m).

Ovo će proći, a šta poslije? Svi/e, osim onih koji/e su na vlasti, tvrde da ništa neće biti kao prije. O tome razmišljaju i najveći umovi planete. Pandemija otkriva da smo svi u nekom ćorsokaku, i lokalno i globalno. Planeta je zaustavljena, kao da smo dobili predah, šansu, da razmislimo i dođemo do odgovora, bolje reći – pameti: kuda dalje i šta mijenjati. Dolazi novo vrijeme. Nova epoha. Bauk promjena kruži svijetom. Svi/e su u strahu, i oni/e koji/e promjene žele, kao i oni/e koji/e bi najradije da se vrate na vrijeme ”kako je bilo”. Jesmo li sposobni za promjene? Da li pandemija zapravo stvara pretpostavke za promjene?

Novo vrijeme treba nove ljude. Jasno je da politički, socijalni i ekonomski sistem kakav imamo – ne funkcioniše, ni lokalno, ni globalno. Kao predavač AFW ljude-promjena vidim u mladoj generaciji i posebno ženama. Ali ne u svima, samo u onima koji bavljenje politikom, na bilo koji način, motiviše ideja javnog, a ne privatnog. Ako je u pitanju ovo drugo, ne treba ni pokušavati, sve je već godinama zauzeto. Upravo je to, ono što treba mijenjati. Opšte zdravlje nije privatni biznis! Sada javne poslove obavljaju ljudi koji zastupaju sebične privatne interese što je nespojivo sa prirodom javnog posla i javnog zdravlja.   

Fizičko ograničavanje slobode je trenutan, nadajmo se, manji problem. Mnogo je opasnije stvaranje straha, uz naš pristanak, na (samo)ograničavanje unutrašnje slobode pojedinca/ke. Taj strah je prepreka da ljudi slobodno kažu šta misle.