Stefan Savić: Politizacija umjetnosti

Autor: Stefan Savić, polaznik Akademije političke pismenosti mladih u BiH

U današnjem svijetu protkanom ekonomskom, društvenom, čak i moralnom krizom, koji nas navodi da ozbiljno propitujemo model slobodnog tržišta koji stoji kao osnova našeg društva, čini se prirodnim da umjetnici sada više nego ikad tematizuju politiku kroz svoja djela; ili da se umjetnički oblici nađu direktno pogođenim, pa čak i transformisanim, u svojim načinima proizvodnje sa djelovanjem iste.

Dugo se nije smatralo poželjnim prikazati ”stav” u umjetnosti, i umjetnici su se ograničavali na puko oponašanje prirode. Trebalo je mnogo ograničavanja i vremena prije nego što se umjetnost mogla osloboditi jarma vjerskih i političkih struktura i postati nezavisnom od moći i uticaja ove ili one interesne grupe ali znamo da su istorijski događaji i pomaci u društvu zasigurno imali velik uticaj na umjetničku praksu i prije, i da su godine velikih istorijskih previra bile i godine istih previra u umjetnosti koji su potakli ili ojačali avangardne pokrete koji su donosili nove forme umjetnosti i angažmana.

Kada govorimo o današnjem snažnom povratku politike unutar umjetnosti, šta mislimo time reći? Ako je svaki umjetnički događaj politički u svojoj javnoj prezentaciji kako to postavlja umjetnik Joseph Beuys sa svojim konceptom “društvene plastike”, onda da li su ta dva područja ikad bila autonomna?

Danas možemo govoriti o umjetnosti i umjetnicima koji koriste javne prostore i subverzivne taktike kao moćno sredstvo govora o ličnim pitanjima javne dimenzije. Pojam javna umjetnost ovdje ne znači nužno samo umjetnost za javne prostore, nego umjetnost koja se bavi javnim pitanjima. Umjetnik koji je odlučio odstupiti od hijerarhije i definicija nametnutih tradicionalnim umjetničkim institucijama počeo je tražiti nove i smislene načine za angažovanje šire publike. Angažman publike se smatra ciljem u središtu umjetničke produkcije za te umjetnike, nasuprot postojećem modernističkom konceptu samoizražavanja. 

Politička umjetnost je kulturni otpor, borba protiv kulturne hegemonije. Ona proizlazi iz želje za uključivanjem u političke misli i sudjelovanjem u političkim akcijama i često djeluje izvan institucija kada je to potrebno, preuzima rizike i aktivno sudjeluje u pokušajima donošenja društvenih promjena. Ova vrsta umjetnosti može postati način potkopavanja dominatnog diskursa; politički motivisana umjetnost može se ticati globalnih rasprava o politici, ekonomiji, društvu, kulturi, religiji i međunarodnim odnosima i često je jasan pokušaj stvaranja potpuno nove naracije koja izaziva dominantne istorijske narative i priče koje oblikuju naše iskustvo i razumijevanje svijeta u kojem živimo.

Politička se umjetnost sve više pojavljuje u zemljama i regijama koje muče konflikti i/ili kojima vladaju totalitarni režimi. Ova djela, zajedno s njihovim pojedinačnim značenjima, mogu se razumjeti samo ako publika posjeduje relevantno znanje o društveno istorijskom kontekstu u kojem su nastala i ističu probleme pod čijim su posrednim ili neposrednim uticajem nastala. Ovakva nam djela nude insajdersku perspektivu političkih problema država iz kojih dolaze i putem savremenih oblika komunikacije mogu imati odjek daleko izvan granica svojih matičnih zemalja.

Politički motivisana umjetnost nikada nije umjetnost radi umjetnosti i ova djela su često posebno osmišljena kako bi pomogla u promjeni prevladavajućih društvenih, političkih ili kulturnih narativa a s obzirom da nastoje riješiti društveno-političke nedostatke,umjetnici iza njih žele da njihova umjetnost i kampanje pokažu kako umjetnost može uticati na stvarnost i žele da njihovi projekti usmjereni na budućnost čine više od generisanja interesa za politička pitanja; oni žele da pomognu ljudima da otkriju što je u biti političkih procesa i potiču direktnu (kolektivnu) akciju.

U svojim depikcijama istorije i njenih segmenata moderni umjetnici često mijenjaju princip i umjesto da ojačavaju nacionalni identitet kroz tematiku djela,zapravo često dovode u pitanje ovaj pristup i čine više od dopuštanja publici da razmišlja o onome što vidi; oni također omogućuju protagonistima da obrađuju svoja lična iskustva često izbjegavaju usvajanje jasne pozicije, potičući publiku da otkrije strukture čiji su korijeni često zakopani duboko u prošlosti. Umjetnici takođe često izražavaju svoju kritiku kristalnom jasnoćom, stavljajući u centar kritike relevantne aktere na političkoj sceni umjesto da ih veličaju. Današnjim umjetničkim djelima dominiraju pitanja koja se bave suživotom različitih etničkih skupina i hijerarhija među njima.

Ali ostaje pitanje koliko je ovakva umjetnost potrebna kada je osnovni sentiment našeg vremena i BiH društva prihvaćanje, apatija i konformizam: kada nam je svima naizgled u redu biti dio disfunkcionalnog sistema i njegovih procesa; kada istim izborima kažemo “da” godinu za godinom i prihvatamo tok stvari kakav jest.Da li je umjetnici “stvaranjem političke umjetnosti” i svojim angažmanom u javnoj sferi s djelom, koje možda ima neposredan i mjerljiv oblik djelotvornosti, sposoban promijeniti, ili čak obnoviti okvire i načela zajedničkog života i preokrenuti trenutne sisteme vlasti? 

Odgovor je možda, ali čak i to možda znači da je ovo zadatak vrijedan poduhvata. Ti umjetnici možda ne daju odgovore na probleme, ali predlažu alternative dok ukazuju na društvene, političke i ekonomske posljedice naših odluka. Ponekad ta djela proizvode samo niz novih pitanja ali u postavljanju tih pitanja bolje se može razumjeti istorija i naša uloga u konstruisanju sadašnjosti. Ovakva nam pitanja omogućavaju da bolje sami promislimo i razumijemo sebe i naučimo ispitivati ono šta znamo o prošlosti, šta razumijemo o sadašnjosti i šta možemo zamisliti za budućnost.