USUDI SE BIRATI!
Autorica: Zerina Osmić, polaznica Akademije političke pismenosti mladih u BiH
Krenuli ste u srednju školu koja se nalazi daleko od vaše kuće. Prvi dan mama vas je vodila do škole i putovali ste tramvajem. Naredna dva mjeseca svaki radni dan za vas je izgledao isto; pješačite istim putem i prevozite se tramvajem. Zatim vam priđe drug iz razreda i kaže informaciju, ili možda istu čujete u medijima, da je otvorena trolejbuska linija koja vodi do škole koju pohađate i uz to stižete dvije minute prije nego tramvajem. Hoćete li probati novi put i ići kroz nepoznato taj jedan dan, a za ubuduće možda sebi olakšati svakodnevnicu ili ostajete pri onom starom kao sigurnom opcijom? Mnogi mladi kako već od ranije ne poznaju puteve, neće se usuditi ići tamo gdje im roditelji nisu pokazali niti ih odveli, a posebno će se protiviti tome ako ih roditelji ne podržavaju. Ne znaju šta ih očekuje i da li su informacije koje su čuli tačne. Nemaju želje za istraživanjem tog puta niti hrabrosti da idu bez puno znanja o njemu. Tu im se nameću pitanja o tome da li je sigurno i šta će ih sve dočekati, o tome da li vrijedi probati nešto novo kada ih i staro vodi do škole.
Kada bi ovu situaciju prenijeli u stvarni život na neke druge teme lakše bi shvatili kako i zašto omladina reaguje i živi u situacijama kao danas. Zbog ubrzanog digitalnog razvoja preplavljeni smo vijestima, informacijama, podacima… U jednu ruku to je dobro, jer sve što nas zanima dostupno nam je, ali u drugu ruku čega god da ima previše, toga se zasitimo vrlo brzo i vrlo lahko. Pored toga što naš mozak nije u mogućnosti da primi i obradi sve informacije koje ugledamo, pa samo ‘preletimo’ preko većine, on pogotovo nije u mogućnosti da stalno razdvaja bitne od nebitnih, tačne od netačnih. Zašto treba uopće to da radi?
Prvi problem nastaje iz razloga što se svi bore za svoj prostor na internetu, u televizijskim programima, na radio stanicama, u novinama i slično, a pri tom se ne obaziru na ponovljene informacije, na identične podatke ili na stvari koje ne bi trebale da se tiču nas na ovim prostorima. Poseban problem je što se ne brinu o kvalitetu članaka, već samo o kvantitetu, tj. da izbace što više stvari u eter i da što više zarade. Prvi zadatak za naš mozak se javlja upravo u ovoj masi, a to je da znamo izabrati ono što nam treba, nešto novo za nas zanimljivo a da ne ‘ispire mozak’ niti da smo već čuli o tome, ustvari da napravimo sami sebi filter u moru informacija za one koje nas zanimaju, ili nas trebaju zanimati, ili bi nas čak mogle zanimati. Opet nam i nakon toga ostaje da ‘ugradimo’ još dva filtera. Prije toga ne smijemo zaboraviti da smo sada gledali samo na ono korisno, a trebamo se pored toga osvrnuti i na nešto što će nas nasmijati i priuštiti nam zabavu u jednom kratkom dijelu dana.
Drugi zadatak koji zadajemo našem mozgu, tačnije drugi potreban filter odvaja sve viđeno u dvije grupe, dvije važne grupe. Tačno i netačno. Zbog istih razloga maloprije navedenih, a to je publicitet, nivo zainteresiranosti za nekog autora ili za neku stranicu, šalju se u javnost stvari, često iz života poznatih ličnosti tj. tračeve, koji nisu tačni ili čiji naslov nudi mnogo više nego sami tekst. Sve u svrhu primamljivanja čitalaca. Ljudi lete za informacijama da bi prvi nešto znali, a ne gledaju izvor istih i ne razmišljaju o njima na način da ih preispitaju.
Tako dolazimo do trećeg zadatka koji zadajemo mozgu i samim nama, a koji bi trebao da se skoro pa u isto vrijeme vrši sa prethodna dva. To je filter koji donosi krajnju odluku o nečemu što je došlo do nas ili što smo sami našli, gleda to kao validno i na osnovu toga pamti ili od preopterećenosti i važnosti informacije samo pročita i ne šalje ih u memoriju. Problem se javlja u tome što većina, pa i ja sama nekada, zatekne sebe kako lista i sve što radi je samo lista članke i ništa ne ‘upija’. Tada čak i prvi zadatak mozga blokira, a ne samo posljednji. Tako omladina pretrpana njoj nejasnim faktorima griješila je u stavovima i govorima na osnovu pogrešno pročitanih redaka, a nekada su pronašli previše ili možda ništa o nekoj traženoj temi te odustaju da sami sebe ne potkrijepljuju informacijama. Tako ljudi izgube želju, ako su je ikada imali, jer im je mrsko da izaberu ono što će čitati, ili da traže nešto za čitanje. Tada sve ostane na informacijama koje će roditelji ili obližnji da im prenesu, tj. sve ostaje oslonjeno na nešto treće. Ako slučajno taj neko drugi nije baš željan pomoći im, ostaju uskraćeni svega novog i žive uvijek po istom, ne pokušavaju ništa drugo. Te ljude bude ustvari strah da u svom životu, pa i u svojim razgovorima ulaze u oblasti tema koje su za njih neistražene i oni su ona skupina društva koja ne dozvoljava promjenu svog mišljenja, ne žele da pogledaju nešto iz drugog ugla i samo ostaju čvrsto i tvrdoglavo uz ono što misle od malih nogu, a to je vrlo vjerovatno stav njihovih roditelja uz dodatak malo slučajnih informacija. Oni su ti koji se boje probati nešto drugačije ili razmišljati izvan okvira, boje se izaći iz svoje zone komfora, jer nemaju izgrađen svoj stav općenito o životu, pa tako ni o pojedinim oblastima života. Gledaju kroz dotadašnje prođene stvari i opet kroz riječi i oči roditelja. Ovo sve znači da ako želimo biti informirani, mi to možemo sebi priuštiti, to je stvar spostvene volje.
Ako bi sada ove zaključke prenijeli na politiku i politička dešavanja shvatili bi slijedeće. Omladina je primorana da redovno pred izbore posmatra plakate i oglase političkih stranaka i kandidata. Na njima su prikazana samo imena, redni brojevi i ponekad slogan. Ako nemaju želju od ranije ili su im istu ubili prevelikom frkom oko izbora, da istraže kako koja stranka/kandidat želi djelovati, kako može da djeluje i da stvore svoju pretpostavku kako bi mogli da djeluju, to sve zasigurno neće moći naći na plakatima i oglasima. Umjesto da se raspitaju i bore za nešto drugačije, mladi ne izađu na izbore misleći da je bolje da sve ostane kako jeste, nego da bude gore njihovom krivicom. Ostavljaju tako da sve ide stazama koje su odabrali stariji u društvu. Nakon toga se žale kako je loša situacija, a nisu se potrudili da sami sebi izbore bolju. Kao izgovor kažu slijedeće: „Teško mi je doći do pravih informacija i onda nemam ni vremena ni želje da sam dublje istražujem. Odmaram se od sve te frke tako što ne zalazim u nju. Vidim da ovako bar postoji država, neću ja da glasam ako ne znam da je neko sigurno bolji. Neću da rizikujem, a i šta bi značio mali pomak ka boljem ipak su svi oni skoro isti.“ One dvije minute bržim putem sa početka su ustvari ovaj mali pomak. Misle da nije vrijedan ni bitan i da neće time ništa znatno promijeniti. Ne bore se za sebe i svoju budućnost, nikako ne glasaju ili samo iznova slušaju svoje roditelje umjesto sami sebe. Boje se rizika pa se klone svega.
Sada sam vam pokušala približiti svoje mišljenje o ovom problemu i moje viđenje mišljenja okoline. Nadam se da ste shvatili. Ne krivim nikoga potpuno i ne stajem ni na čiju stranu, kriv je i sistem medija/društvenih mreža koliko i sama omladina; ali sam u ovom tekstu više gledala kroz oči mladih jer mi je to jako blisko. Postoje potencijalna rješenja za sve samo se treba potruditi. Na mladima itekako ostaje da se trude i upute u sva dešavanja koja se tiču njih. Ako već nisu informirani treba da pokušaju nešto novo, naravno ako nisu zadovoljni starim, jer rizik vrlo često vodi do pobjede.
Zerina Osmić
Polaznica Akademije političke pismenosti mladih u BiH
Učenica Treće gimnazije u Sarajevu
Želim raditi na poboljšanju države, pa tako i same sebe, a to je također jako teško bez poznavanja političke situacije. Da bi djelovali ispravno, potrebno je da vladamo ispravnim informacijama i znanjem.
Tekstovi su nastali u sklopu Akademije političke pismenosti mladih u BiH i predstavljaju razmišljanja polaznika o temama koje obrađuju tokom Modula.