Ferid Omić: “Mladi i izbori”

Autor: Ferid Omić, polaznik Akademije političke pismenosti mladih u BiH

Samo čovjek koji ne poznaje politiku može tvrditi da ga ista ne zanima, ili još gore, da ga se ne tiče. Ne razumijem, ali stvarno, ne  razumijem mlade ljude koji ne glasaju. Odbacuju pravo da se i njihov glas čuje koje trećina svijeta može samo priželjkivati. Sjećam se zadnjih općih izbora, možda prvih bosanskohercegovačkih izbora koje sam detaljno pratio. 

Kao sedamnaestogodišnjak nisam imao priliku da glasam, a ipak sam sa neobičnom mješavinom strepnje i nade pratio sve što se dešavalo, anksiozan ostao budan duboko u noć sve do prvih konkretnih rezultata. Gledajući površno, mogao bih reći da me nešto mnogo i nije trebalo brinuti kako će proći ti izbori, jer ipak “nema tu mene”. Nije postojao izravan način da promijenim rezultat. Takva naivna apatija je pogubna za društvo. Produkt politike je da sada, dok pišem, već sat vremena na plus 35 stepeni čekam ispred tunela Vranduk. I tako već skoro godinu dana. 

Produkt politike je i taj da dok čekam na prozor mi kucaju djeca od kojih sam jedva stariji i pitaju za marku, dvije jer ne postoji neko ko bi se pobrinuo za njih. Politika je odgovorna i za to što vozač austrijskih tablica koji se ubacio ispred mene u kolonu nakon kraćeg razgovora sa policajcem može proći dalje, a ja ne mogu. Nisam direktno uticao na to ko će biti nove budžetski patriote. Neko drugi je izabrao za mene, ali i ja osjetim posljedice odabira. Koliko ću platiti kartu idući put kada krenem kući, hoće li vode opet nestajati par dana zaredom, kako ću se upisati na fakultet… 

Sve su to razne politike koje vode ljudi koje smo izabrali mi, građani. Naš su produžetak, alat koji je tu da radi u najboljem mogućem interesu svih nas. Ako je prije tristotinjak godina u apsolutističkoj Francuskoj država bio Luj XIV, danas, u jednoj republici, demokratiji, to smo mi. Od tri i po miliona stanovnika koliko Bosna i Hercegovina ima, skoro 700000 čine mladi od 18 do 30 godina. To je 20 posto ukupnog glasačkog tijela države. Od njih pravo glasa iskoristi samo pola.

Zašto? Kako je moguće da imamo 350000 ravnodušnih mladih ljudi? Zar je moguće da im je svejedno? Takav pogled  odbijam. Ne može im biti svejedno. Odbijam istovremeno i razne izgovore zašto ne glasaju. Poseban izgovor od kojeg mi opada kosa sa glave je da njihov glas nije bitan. Jeste bitan. Bio je bitan Džefersonu i milionima robova u Americi kada je njegov prijedlog o ukidanju ropstva odbijen zbog jedne ruke manje. Bio je bitan i Čeličnoj dami koja ne bi došla na poziciju premijerke Ujedinjenog Kraljevstva da njenom prethodniku nije izglasano nepovjerenje sa jednim glasom razlike. Još gori izgovor je da nemaju za koga glasati. Barem u Bosni je kandidata napretek. Ne mogu svi biti loši. A uostalom, zašto ne bi ostavili svoj trag u knjigama historije i postali baš vi ti koji će donijeti pozitivnu promjenu. Vrijeme je da se prodavanje magle o tome kako zainteresirati mlade za politiku ostavi sa strane. 

Vrijeme je da mi mladi budemo prihvaćeni kao jednaki partneri u gradnji budućnosti. Ne tražimo ništa servirano na pladnju, u bosanskoj realnosti nema mjesta takvim luksuzima, tražimo priliku da učinimo Bosnu i Hercegovinu zemljom na koju ćemo i mi i generacije koje dolaze poslije nas biti ponosni. Od politike se ne možemo odvojiti, prihvatimo je. Izaberimo bolje. Ne birajmo isključivo na dvogodišnjoj bazi stavljanjem križića uz ime nekog anonimusa. Birajmo svaki dan tako što ćemo propitkivati one koji tako olako kroje naše sudbine, tako što ćemo ih pozivati na odgovornost i prozivati njihove neistine, tako što ćemo svojim primjerom pokazati šta je politika, nikakav bauk, nikakvo strašilo, samo niz institucija koje su tu od nas, zbog nas i za nas. 

Možda to niko nije ljepše rekao nego dr. Gudal: “Mladi ljudi, kada su informirani i osnaženi, kada shvate da ono što oni rade uistinu čini razliku, doista mogu promijeniti svijet.”

Stoga promijenimo svijet, glas po glas.