Sarajevski pingvini

Akademija za žene

Danis Skrobanović je rođen 17. decembra 2002. Trenutno pohađa 4. razred JU Gimnazija Obala Sarajevo. Interesuju ga sport i zdava ishrana, te kako unaprijediti mobilnost i funkcionalnost tijala i postići ravnotežu duha i tijela. U slobodno vrijeme voli čitati i gledati dobre filmove. 

Ove zime snijeg navalio, svake sedmice novi.  U mjesec dana tri-četiri snijega. Sasvim dovoljno da naš grad izgleda kao iz filma „Ledeno doba“. Ustvari nije baš tako bajkovito. Prvi snijeg ih je iznenadio (ovaj  komentar već nas sve nervira), drugi je došao nekako brzo poslije prvog (ovo je iznenađujuće) a ovaj treći je u jednoj noći prekrio led nastao od prva dva snijega (e ovo je zaista neočekivano). Inače da očekuju ne bi bilo iznenađenje. Mislim da naše vlasti vrlo mudro razmišljaju, ništa ne očekuju i stalno su iznenađeni. Da se vratim na snijeg. Dakle, jutro sa novim snijegom, a slika sa ulice na nešto me podsjeća, ali ne znam šta tačno. Neki deja vu, vjerovatno. Prvo sve izgleda kao usporeni snimak,  i tad shvatim da je led po pločnicima i da su ljudi oprezni. Kreću se polako, u koloni, svi istim tempom, nema po ledu žurbe, važno je stići i ostati na nogama, fokusirani su, bez naglih poteza, svi u harmoniji klize, gegaju se lijevo desno, kao da svira neka muzika i svi plešu isti ples, dobro uvježban. I tada se sjetih, gdje sam ovo već vidio. U emisijama o pingvinima. Taj njihov specifični hod po ledu. Tehnika pingvinskog hoda potpuno prenesena na ulice Sarajeva, a kada  bi postojalo takmičenje u ovoj disciplini, bili bismo prvaci svijeta. To je ta mudrost naše vlasti: MUDRO NE RADE NIŠTA. Vidite, obezbjeđuju nam ekstremne uslove, uče nas kako se prilagoditi, instiktivno se ponašati, opstati, ne troše bespotrebno novac na otkup TV prava nekih emisija, ali su nam pružili uživo naš reality survival show.  I nije problem, naravno, imati ovakvu jednu vještinu, jednu obuku kako hodati po ledu, koju dobivamo tokom svake zime od naših lokalnih vlasti, ok hvala im za to, ako neko nekad ode na Antartik tamo će biti svoj na svome.

Ali je problem kada pločnici evo već mjesec dana zaleđeni, čekaju kao i svake godine da priroda opet sama radi svoje i s prvim toplijim danom će početi faza: padanje ledenica i komada snijega sa krovova, a onda opet iznenadni skok temperature i otopljeni snijeg i led sada kapa sa krovova po našim glavama dok hodamo ulicama. I onda zadnja faza kada sve to popada na tlo i iskapa imamo lokve i bare po pločnicima i cestama i taman mislimo nema više, eto novog snijega. Ili ako novi ne padne više ove godine, tek tada počinje horor. Ostane takva prljavština na cestama koja se vuče do proljeća, poneka kiša malo sapere nešto od toga ali uglavnom i ljeto dočekamo sa zimskom prljavštinom i onim kamenčićima pijeska ili soli po ulici. Na jesen, zamislite, počinje opadati lišće, isto ih iznenadi, jer u suštini dočekamo zimu i prvi snijeg sa jesenjim lišćem na tlu. Dakle ovaj začarani krug se nastavlja jer se desi opet ono neočekivano, veliko iznenađenje – prvi snijeg sljedeće zime.  I naše ledeno doba je ponovo tu.

A šta mi „sarajevski pingvini“ radimo? Oni koji nisu nešto slomili u tim danima kažu hvala Bogu i tako do sljedećeg iznenadnog snijega. Šta je s našim starijim osobama koje po mjesec dana ne mogu izaći iz kuće? Je li to život dostojan čovjeka, to su naši roditelji ili djedovi i bake, nane i dede, šta je njihova opcija – ostati u kući dok ne okopni? A i kad prođu ovogodišnji snjegovi i led šta nam slijedi? Nije samo led kod nas problem, da jeste ok, to je jednom u godini pa strpljen-spašen. Ali mi živimo konstantno život na rubu ljudskog dostojanstva.

Jer poslije leda i snijega ostaje nam i dalje gradski prevoz, sramotno prljavi autobusi koji ostavljaju za sobom crni dim, bruje i huče, unutrašnjost u očerupanom stanju, vozači neugledni, dok voze puše cigarete, pričaju na mobitele, odvrnu radio stanicu do daske po svom izboru i ispiru mozak putnicima „cajkama“. Kad god uđem u neko sredstvo javnog prevoza ne osjećam se kao čovjek.

Kakve su nam škole, bolnice, autobuska stajališta, tramvajske stanice.  O drugim ružnim i prljavim mjestima dajem vam na volju da ih sebi vizualizirate. Evo zamislite samo jedan WC u nekoj od škola ili zdravstvenoj ustanovi. Osjećate li se na tim mjestima dostojno čovjeka, i zašto niko više ni ne insistira na ovim osnovnim higijenskim uslovima, jesu li zaista uspjeli u eksperimentu i napravili od nas divljake koji za bolje i ljepše i ne trebaju znati.

Da sam Švicarac, Šveđanin ili Nijemac, šta li bih danas radio ? O čemu oni razmišljaju, pišu ili brinu? A da znam, sad bih vjerovatno bio na skijanju u nekom od ski centara, odvajao bih otpad, planirao budućnost, vozio bih se dobro uređenim javnim prevozom (METROOM), vozio bicikl po uređenoj i označenoj stazi,  razmišljao o očuvanju planete Zemlje, kupovini električnog automobila, i šta sve još oni imaju i planiraju dok mi ne možemo ni čiste ulice imati. Mislim da ne postoji država koja toliko ulaže u nezadovoljstvo svojih građana, ali isto tako ne postoje nezadovoljniji građani koji šute i ništa ne čine. Naš začarani krug se nastavlja, do novog leda, pozdrav slatkim pingvinima iz Sarajeva, hodamo vaš hod ponovo aBd!!!