Anđela Pepić, doktorandkinja na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Banjoj Luci iz oblasti sociologije.

Zaposlena trenutno kao rukovoditeljka Centra za preduzetništvo i transfer tehnologija Univerziteta u Banjoj Luci. Oblasti istraživačkog interesovanja: socijalna i ekonomska prava u Bosni i Hercegovini, rad i prava radnica/ka uopšte, posljedice privatizacijskih procesa na radnice/ke, te sindikalno organizovanje.

Akademija: Možemo reći da je pandemija lagano iza nas, ali je ostavila velike posljedice po BiH ekonomiju, koja je i prije pandemije bila na klimavim nogama. Trenutno najveće posljedice trpi trgovački sektor odnosno radnici/e u ovom sektoru. Dosta njih je preko noći ostalo bez posla, poslano „na čekanje“ ili neplaćeni odmor, dok se situacija ne smiri, neki su čak bili/e prisiljeni/e potpisati sporazumni raskid ugovora o radu i tako ostali/e i bez novčane naknade sa zavoda za zapošljavanje.

Gđo. Pepić, što će biti sad sa ovim ljudima, kako će se izboriti za svoja prava i mogu li računati na pomoć organa ove države?

Pepić: Nažalost, postojeća zakonska regulativa radnice/ke koje/i su ostale/i bez posla potpisivanjem sporazumnog raskida Ugovora o radu ne prepoznaje kao, da tako kažem, „otpuštene“ bez svoje volje, te samim tim ne postoje ni rješenja kojim bi se tim radnicama/ima pružila bilo kakva podrška. Jedino što sam mogla da primijetim jeste da je inspekcija rada u Republici Srpskoj tokom pandemije izdala saopštenje koje je namijenjeno svim radnicama/ima pojašnjavajući šta znači za njih sporazumni raskid ugovora o radu i izdala preporuku da isti ne potpisuju, a u svrhu prevencije povećanog broja takvih raskida radnog odnosa u tom periodu. Ali na tome se uloga inspekcije rada zaustavlja jer ne postoje zakonska ovlaštenja za dalje postupanje u tim slučajevima. S druge strane, primijetno je bilo i u periodu prije pandemije (i mislim da je to hronična boljka našeg zakonskog sistema i generalno nefunkcionisanja određenih instituta zaštite radnica/ka), pa i tokom iste, da vlasti (kantonalne/entitetske) zatvaraju jedno oko (a nekad i oba) na određena kršenja prava radnica/ka u svim sektorima, a naročito u trgovačkom, pa su pojedini/e poslodavci/ke iskoristili/e to kako bi ekspresno se riješili/e radnika/ca da bi smanjili/e troškove uslijed smanjenja obima posla (govorim generalno), a sada opet traže nove radnike/ce kad su poslovne aktivnosti se pokrenule, da tako kažem, s mrtve tačke. Pogledajte samo objave konkursa i vidjećete da oni/e koji/e su donedavno otpuštali/e radnike/ce, sad traže nove.  

Akademija: S druge strane tu su i oni/e radnici/e koji/e su ostali/e u radnom odnosu i koji/e se nakon straha od zaraze virusom korona, sada suočavaju sa novim problemom: problemom smanjenja plaća i otkaza ukoliko dođe do smanjenja obima posla u trgovini u kojoj rade.

Da li postoji način da ovi/e radnici/e sačuvaju svoje radno mjesto ili možda rješenje koje će biti na obostrano zadovoljstvo i poslodavaca/ki i radnika/ca?

Pepić: Iskreno, pokazalo se i tokom pandemije (odnosno tokom mjera različitih vlasti) da su trgovine ipak dobro poslovale (može se čak reći i bolje nego inače) jer su jedino trgovine bile te koje su radile bez prestanka, uz određena ograničenja naravno. Tako da bi bilo nerealno od samih poslodavaca/ki tvrditi da su im smanjeni prihodi toliko da moraju da smanjuju plate ili daju otkaze onima koji su podnijele/i najveći teret radi njihovog poslovanja tokom pandemije. Nažalost, zakonska regulativa je i po tom pitanju vrlo ograničena i opet ne ide u korist radnicama/ima. Ove posljednje izmjene koje su donesene u Federaciji BiH, a koje dovode u vezu smanjenje obima poslovanja tokom vanrednog stanja i mogućnosti poslodavaca da otpuštaju radnice/ke, šalju ih „na čekanje“ ili čak neplaćeni godišnji odmor su u potpunosti ispunjavanje liste želja poslodavaca/ki i pitanje se postavlja da li zaista postoji bilo kakav „socijalni dijalog“ u ovoj zemlji (na bilo kom nivou vlasti) ili se isti održava samo radi ispunjenja određene forme, ali suštinski ne postoji. 

Akademija: Ne čini li Vam se da je Vlada FBiH predloženim izmjenama i dopunama Zakona o radu u FBiH, u potpunosti išla u korist poslodavaca/ki zanemarujući tako teško izborena prava radnika/ca poput mogućnosti da radna sedmica traje 72 sata u toku trajanja prirodne nesreće i vanrednog stanja (što je apsurd imamo li u vidu da baš tada radnici/e treba da imaju dovoljne periode odmora), da se radnicima/cama može smanjiti najniža plata, te da ih se može slati na neplaćeno odsustvo jednostranom odlukom poslodavca/ke.

Ovaj prijedlog još nije usvojen, ali ako bude, gdje su radnici/e u ovoj priči?

Pepić: Apsolutno. Vlada FBiH je takvim prijedlogom samo pokazala u stvari da vlasti u ovoj zemlji radnice/ke ne vide kao ravnopravne partnere u socijalnom dijalogu (koji sam već okarakterisala i u prethodnom odgovoru). Za Vladu FBiH su ovdje očigledno jedino bitni/e poslodavci/ke, jer u njima vide svoje partnere i platiše poreza, a ne prepoznaju radnice/ke kao one koji u stvari svojim radom omogućavaju da ti poslodavci/ke uopšte imaju prihode. Takvim prijedlogom radnice/i su prepoznate/i isključivo kao radna snaga, a biću slobodna i da dam još težu kvalifikaciju – kao robovi/pkinje koje treba izrabljivati i koji/e ne treba da imaju bilo kakva prava. Što je sramotno. 

Akdemija: Po Vašem mišljenju  da li su i koliko, radnici/e u trgovačkom sektoru upoznati/e sa svojim radničkim pravima i da li je neko dužan da ih upozna sa istim?

Pepić: Vjerujem da određeni dio radnica/ka jeste upoznat sa svojim radničkim pravima, ali je upitno koliko njih zaista i koristi sve mogućnosti koje imaju uslijed nekog straha za sopstvenu sigurnost u smislu da ne dobiju otkaz, da ne trpe posljedice na radnom mjestu i slično. Pohvalno je djelovanje Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH (STBiH) u pravcu osiguranja da njihove članovi/ce (a i radnice/i generalno) budu upoznate/i sa svojim radničkim pravima. Mislim da je to ono što često fali u većini sektora – jak i istrajan sindikat, sindikat koji se neće pretvoriti u nekoga ko samo klima glavom na sve što vlasti osmisle i sindikat koji će zaista voditi računa o svojim članovima/cama i zastupati ih. 

Akademija: Projekat „I to je diskriminacija“ za cilj ima podizanje svijesti o tome šta je rodno zasnovana diskriminacija i  želi ohrabriti i potaknuti žene koje su zaposlene u trgovinama, da se aktivno uključe u projektne aktivnosti i doprinesu unapređenju ženskih radnih prava. Međutim radeći anonimne intervjue sa radnicama u ovom sektoru, dolazimo do saznanja da je većina njih prošla kroz jedan ili više oblika diskriminacije na radnom mjestu. Neke nisu bile ni svjesne da je prema njima počinjen neki oblik diskriminacije. Većina ih se bojala pričati o tome iako su intervjui bili anonimni. 

Kako pomoći ženama u ovom sektoru, kada i one same ne žele govoriti o tome što kroz kakvu torturu prolaze na radnom mjestu, ko bi trebao biti njihov glas?

Pepić: Iskrena da budem, nemam adekvatan odgovor na ovo pitanje. Kao što prethodno napomenuh, nama nedostaju jaki sindikati (uz izuzetak STBiH, ali i oni rade uz ograničene resurse) i sindikati koji ispunjavaju onu funkciju zbog koje i postoje. I druga istraživanja, uz ovo koje ste napomenuli, pokazuju isto stanje, istu agoniju i začarani krug kroz koji prolaze radnice u sektoru trgovine. Međutim, za rješavanje njihovog problema i problema mnogih drugih radnica/ka i u drugim sektorima ipak je neophodna sistemska promjena, do koje, moram biti pesimistična, neće tako lako doći (naročito ne djelovanjem kroz pojedinačne projekte koji međusobno nisu povezani). 

Akademija: Akademija za žene je u sklopu projekta „I to je diskriminacija“ pokrenula kampanju „STOP radnoj nedjelji!“, u kojoj je pozvala sve poslodavce/ke, radnike/ce i javmnost(kupce) na sudjelovanje, jer nam je evo i korona pokazala da možemo bez kupovine nedjeljom.

Što mislite o ukidanju rada nedjeljom i da li će ako do toga dođe, i neradna nedjelja imati fatalne posljedice po radnike/ce u smislu otkaza?

Pepić: Kao što ste napomenuli, i korona je pokazala da se može bez kupovine nedjeljom, a istovremeno nešto ne vidim da su poslodavci/ke zbog toga bili/e pretjerano oštećeni. Mislim da je to samo stvar volje da se postavi ograničenje zakonskim aktima kojim se zabranjuje rad nedjeljom za trgovine i vidjeli bismo vrlo brzo da to ne bi donijelo neke veće potrese ni po poslodavce/ke, ni po kupce. E sad, same/i radnice/i bi se sigurno našle/i pod rizikom otkaza ili smanjenja plate, ali opet, tu dolazi na red inspekcija rada koja bi trebala da kontroliše i radno vrijeme jer ako sad pogledate raspored radnog vremena u sedmici kad je nedjelja još uvijek radna te/i iste/i radnice/i rade non-stop prekovremeno (samo što im se često to ne piše niti računa kao dodatak na redovnu platu). Smatram da je zakonski neophodno regulisati to da se ukidanjem rada trgovina nedjeljom zaštite istovremeno radnice/i od mogućih otkaza, te da se inspekcijama rada daju i veća ovlaštenja za pravovremenu i adekvatnu sankciju prema poslodavcima koji krše radnička prava.