“Ekonomija ne voli paniku, strah i neizvjesnost!”

Akademija: Koronavirus je prvenstveno zdravstveni, ali odmah potom i ekonomski problem. U svijetu gotovo da nema djelatnosti koja nije pogođena kriznom situacijom uzrokovanom pandemijom. Tako je nažalost i u Bosni i Hercegovini. Dok sa zdravstvenog aspekta situacija jenjava, na ekonomskom ona se tek zahuktava. Budući da je svim poslodavcima/kama pao promet usljed pandemije, nekima i drastično, to za sobom povlači i pitanje statusa njihovih zaposlenika/ca. Među najpogođenijim sektorima je trgovački. Iako su trgovine radile za vrijeme pandemije, zbog kriznih mjera radno vrijeme je bilo skraćeno, a vikendi neradni. Kao rezultat imamo masovne otkaze radnika/ca, kao i smanjenje plaća onima koji/e su radili/e svo vrijeme pandemije pod izlikom kako nisu radili/e puno radno vrijeme.

Da li su, gospodine Hadžiću, ovakve mjere bile za očekivati i da li se moglo naći rješenje za spas radnih mjesta i plaća?

Hadžić: Apsolutno da! Na samom početku krize u martu, progresivni dio struke je upozorio donosioce/teljice odluka o ozbiljnosti i dubini krize koja nam dolazi i da se, pored zdravstvenog aspekta, trebamo spremiti i za ekonomske posljedice do kojih će doći, te da u skladu s tim treba pripremiti niz mjera kako bi se te negativne posljedice smanjile. Međutim, dijelom zbog neshvatanja ozbiljnosti krize, ali i loše komuniciranih poruka prema privredi i građanima, dobili/e smo situaciju velikog broja otkaza, prije svega u FBiH, jer ekonomija ne voli paniku, strah i neizvjesnost. Struka je ponudila prijedlog, koji je kasnije pretvoren i kroz amandmane za prijedlog „Korona zakona“, da se 80% iznosa bruto plate od 1.000 KM (600 KM neto), finansira kroz pomoć entiteta. Prema ovom prijedlogu, 377 KM bi se direktno uplaćivalo radniku/ci na ime neto plate, 400 KM bi se pokrili doprinosi po radniku/ci, a kantoni bi pokrili iznos poreza na dohodak kroz rebalanse svojih budžeta. Ostatak od 20% bi snosilo preduzeće gdje je radnik zaposlen. Da je pružena pomoć u iznosu od 800 KM po radniku/ci u prosjeku (377 KM plata, 423 KM doprinosi i porez na dohodak) za 100.000 radnika/ca, to bi iznosilo 80 miliona KM mjesečno ili 480 miliona KM za 6 mjeseci. FBiH će dobiti od IMF-a 220 miliona EUR-a ili 435 miliona KM, što je dovoljno da se za šest mjeseci pokrije gotovo u cijelosti 100.000 radnika/ca sa 800 KM u prosjeku, što bio držalo koliko toliko nivo potrošnje, doprinose i stabilnost budžeta. Međutim, zbog vrlo skromnog prijedloga u „Korona zakonu“, dobili smo situaciju gdje imamo veliki pad poreskih prihoda. Koliko su do sada prihodi opali, najbolje pokazuje podatak da se od tih prihoda mogla isplatiti jedna mjesečna penzija za svih 691.000 penzionera/ki.

Akademija: Najugroženiji/e u ovom sektoru i prije pandemije su radnici/e koji/e nisu u stalnom radnom odnosu, odnosno nemaju Ugovor o radu na neodređeno već na određeno vrijeme gdje se poslodavcu pruža mogućnost da može dati otkaz uz obrazloženje se radi o višku radne snage ili poslati radnike/ce „na čekanje“ ili neplaćeni dopust uz obećanje da će po povećanju obima posla radnik/ca biti vraćeni na posao. 

Da li poslodavac i u kriznoj situaciji kakva je trenutna ima pravo na ovakve mjere da bi zaštito svoje poslovanje i kako se radnika/cu u ovakvoj situaciji može zaštiti?

Hadžić: Ovdje treba napraviti jednu razliku na vrijeme prije i tokom COVID-19. Zakon o radu precizira da radnik/ca koji radi kod istog poslodavca preko tri godine na određeno, automatski dobija ugovor na neodređeno vrijeme. Upravo u ovoj situaciji, mnogi/e poslodavci/ke su zloupotrebljavali/e ovu formu na način da se radnik/ca drži tri godine kroz ugovore na određeno, onda se prekine zaposlenje na dva mjeseca i opet se zaposli. U međuvremenu, radnik/ca možda radi na crno sa alternativnim načinom isplate plate. Nakon proteka ta dva mjeseca, opet je radnik/ca kao na početku i nema pravo na ugovor na neodređeno. Ipak, u vremenu COVID-a, ili inače neke krize, poslodavci/ke su prinuđeni/e da otpuste radnike/ce, zbog izostanka podrške od vlasti. Ukoliko poslodavac/ka zbog zabrane rada nema mogućnost da zaradi novac i isplati svoje poreske obaveze, stvara sebi problem sa poreskim organima u budućnosti zbog izostanka pravovremene pomoći. U ovoj situaciji je od velike važnosti trebala biti reakcija vlasti koja bi ohrabrila poslodavce/ke da ne otpuštaju radnike/ce i da će sve one poreske obaveze biti otpisane tokom zabrane rada. Možda i veći problem po meni je bilo slanje radnika/ca na neplaćeno odsustvo. Ta mjera je idealna sa aspekta stabilnosti budžeta, jer se za te radnike uplaćuju doprinosi i vještački se drži broj zaposlenih, ali je u isto vrijeme ta mjera pogubna sa aspekta radnika/ca, jer on(a) ne dobiva platu za taj period. Šta jednom radniku/ci znači da je prijavljen(a), da „ima posao“, da se za njega/nju plaćaju doprinosi, kada nema platu? Na ovaj način je značajno smanjena potrošnja stanovništva, što se u konačnici odrazilo i na prikupljenim poreskim prihodima.

Akademija: Zadnja dva mjeseca svjedoci/kinje smo napora koji/e su radnici/e u trgovinama uložili/e u svoj rad da bi ovaj sektor bar što se prodaje tiče nekako funkcionisao. Stampeda kupaca koji su zbog pandemije praznili police bilo je teško pratiti, no uspjelo se nekako. Naravno neki/e radnici/e u trgovini radili/e su danonoćno, ali većina ih za taj napor i prekovremeni rad nije ni nagrađena ni adekvatno plaćena, dobiće možda koji slobodan dan kao kompenzaciju za svoj trud. U strahu za svoje radno mjesto radnici/e pristaju i na ovu vrstu „isplate u slobodnim danima“, ali, nije li to kršenje radničkih prava i zašto većina poslodavaca/ki izbjegavaju isplatu prekovremenog rada u novcu?

Hadžić: Odlično pitanje! To treba pitati poslodavce/ke, iako je tu zakon jasan i precizan vezano za isplate prekovremenog rada i rada vikendom. Ovaj problem je postojao i prije ove krize, a sada je do kraja pokazao svoje pravo lice. Radnici/e se uglavnom boje za svoje radno mjesto, jer je do sada važilo „ako ti ne želiš raditi ima takvih stotine“. Upravo je taj strah doveo da je ova situacija uobičajena praksa. Uz malo više hrabrosti radnika/ca i spremnosti inspekcija da svoje aktivnosti više usmjere na ove procese, a manje na neke druge, možemo očekivati iskorak i napredak.

Akademija: Bosna i Hercegovina je od MMF-a dobila novi kredit u iznosu od 330 miliona eura. Mnogi/e ekonomski analitičari/ke komentirali/e su novo zaduženje, a mišljenja su podijeljena. Od toga da je taj iznos simboličan u odnosu na ono što će BiH trebati da pokrene ekonomiju nakon okončanja pandemije, do toga da zaduživanje moraju pratiti jake ekonomske reforme koje u BiH još zadugo nećemo vidjeti, uzimajući u obzir da je javni dug države prema podacima od juna 2019. iznosio 11,16 milijardi KM. 

Koliko će od navedenog novca biti izdvojeno za  pomoć trgovačkom sektoru koji čini četvrtinu privrede u BiH i koji je trenutno jedan od najugroženijih, koliko za spas radnih mjesta i povećanje plaća koje su i prije pandemije bile katastrofalne i da li je po Vašem mišljenu ovaj kredit pravilno raspoređen?

Hadžić: Novac MMF-a ima prije svega ulogu da nadoknadi pad budžetskih prihoda, tj. poreza. Ukoliko je došlo do smanjene naplate doprinosa iz kojih se isplaćuju penzije, novac MMF-a „simulira“ naplatu doprinosa koji nedostaju i ide za isplatu penzija. Tako je i za druge budžetske stavke. On neće direktno sigurno ići za pomoć trgovačkom ili nekom drugom sektoru, indirektno možda da u smislu sufinansiranja dijela doprinosa, ali onih sektora i preduzeća za koje su ispunjeni uslovi iz „Korona zakona“. Pad poreskih prihoda zaključno sa aprilom je iznosio 259 miliona KM. Odobreni iznos od MMF-a je dovoljan da se zaključno sa aprilom pokrije 40% nedostajućih sredstava i prema procjenama, ova sredstva će biti dovoljna do kraja juna. Pad ekonomske aktivnosti u ovoj godini je takav da će nam trebati minimalno dvije milijarde KM, ne samo da se pokrije budžetski minus, nego i kroz direktnu pomoć privredi. Novac od MMF-a, ali i druga vanjska zaduženja, imala bi punog smisla da su iskorištena za pomoć održavanju stabilnosti privredne aktivnosti i radnih mjesta, umjesto održavanja stabilnosti budžeta. Kroz održavanje stabilnosti radnih mjesta i privredne aktivnosti, održala bi se i stabilnost budžeta. Upravo zbog ovoga, oporavak ekonomije će biti dosta složeniji i teži, jer liječimo bolest pogrešnim lijekom.

Akademija: Prosječna neto plaća radnika/ca u trgovačkom sektoru iznosi negdje oko 600 KM, dok potrošačka korpa u BiH iznosi skoro dvije prosječne plaće. Paralelno s tim veliki trgovački lanci u BiH poput Binga, Konzuma, Mercatora, Fis Viteza, prošle godine proglašeni su za TOP 10 trgovačkih lanaca u Bosni i Hercegovini po najbolje ostvarenoj dobiti i prihodima.

Da li su plaće radnika u ovom sektoru realne u odnosu na dobit koju ostvaruju kompanije u kojima rade i kolika bi po Vama trebala biti prosječna neto plaća radnika/ca u ovom sektoru?

Hadžić: Plate u privredi su dosta ispod prosjeka za državu. Prema dostupnim podacima, pola radnika/ca u državi radi za platu do 700 KM. Ne ulazeći sada u segment da li trgovački lanci trebaju povećati izdatke za plate, ono što smo trebali/e uraditi prije nekoliko godina jeste da dođe  do povećanja neto plate radnika/ca kroz smanjivanje doprinosa. Npr. Na platu od 600 KM neto, poslodavac/ka isplaćuje još 413 KM raznih doprinosa i poreza. Ukoliko bi se ovi doprinosi smanjili za 150 KM, gdje bi 100 KM direktno išlo radniku/ci kao povećanje plate, a 50 KM poslodavcu/ki, da on(a) zna ga/ju radnik košta manje, došlo bi do snažnog rasta potrošnje na nivou ekonomije. Svaki/a od 400.000 radnika/ca u državi, a to su radnici/e iz privrede, dobili/e bi 100 KM više da troše. U pitanju ste dobro naveli troškove potrošačke korpe. Upravo zbog tih visokih troškova, svi/e radnici/e kada bi dobili/e tih 100 KM povećanja plate, sve bi potrošili, jer ne mogu ništa uštediti. U makroekonomiji postoji i pojam multiplikatora, a ukratko to znači da tih 100 KM povećane potrošnje radnika/ca može napraviti dodatnih 1.000 KM potrošnje na nivou ekonomije. I zamislite kakve pozitivne efekte može imati jedna takva mjera. Država će u konačnici daleko više naplatiti kroz PDV, zbog snažnog rasta potrošnje, nego što će izgubiti kroz naplatu doprinosa. Ne treba zaboraviti da će zbog manjih opterećenja na plate, više ljudi se prijaviti u sistem koji su radili na crno, tako da će i se na taj način ostvariti još jedna korist, a u konačnici, poslodavci/ke će manje izdvajati za plate radnika/ca, te će moći svoje proizvode i usluge plasirati povoljnije na tržišta. Rješenja postoje i mogu se primijeniti, ali vlast je ta koja treba da sasluša šta struka ima da kaže.