Mersiha Beširović je na čelo Sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti (STBiH), došla 2009. sa mjesta predsjednice Sekcije žena na koje je izabrana 2000. godine. U sindikalnom je pokretu uključena od 1996. godine, kada je reanimirao svoj rad. Bila je i urednica magazina STBIH SuGlas. Njen angažman u STBIH je od prvog dana volonterski, kao i danas. Također je od 1997. zaposlena u H.O. FIET Predstavništvu (regisrovanoj Humanitarnoj organizaciji u BiH, osnovoanoj od strane međunarodne Federacije Union Network International, finansiran od strane Sindikata trgovine Norveške.

Obrazovanje je stekla u Gimnaziji Sarajevo 1993. Godine, a kasnije u Torinu („Human rights and Worekr’s Rights Protection“) i (Copenhagenu završen HR kurs)

 

 

“Sloboda sindikalnog organizovanja u BiH ne postoji”

 

Akademija: Gospođo Beširović, Vi ste od 2009. godine na čelu Sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti BiH, Sindikata u kojem su procentualno žene većinski zastupljene. Fondacija „Akadmeija za žene“ je pokrenula projekat kojim prije svega želimo s jedne strane radnice u trgovini upoznati, educirati i osvijestiti o pojmu diskriminacije, te oblicima diskriminacije s kojima se one potencionalno susreću, ali ne opažaju ili ne doživljavaju kao diskriminaciju na radnom mjestu u trgovini. Želimo ih također pozvati na aktivno uključenje u borbu za radnička prava, a sa druge strane pozvati sve druge žene, korisnice usluge trgovine, da zajednički artikuliramo i solidarno pozovemo poslodavce na stvaranje boljih uslova rada žena u trgovini u BiH. Moramo priznati da je bilo jako teško naći sagovornice, a na kraju sve koje su pristale željele su ostati anonimne. U oblasti trgovine i uslužnih djelatnosti predvode žene, no ako bismo pokrenuli pitanje solidarnosti i ujedinjenom glasu za bolje uslove rada žena, mogli bismo konstatovati da skoro da i ne postoje. 

Što je po Vašem mišljenju uzrok slabom odazivu i aktivnijoj borbi žena zaposlenih u trgovini za njihova radnička prava?

 

Beširović: Strah i jedan apsolutno inferioran položaj radnika i radnica u realnom sektoru u odnosu na poslodavce/ke kao i potpuno maćehinski odnos koji prema njima imaju vlasti na svim nivoima u BiH je najveća kočnica za svaki aktivizam u BIH. To je nešto što nije specifično samo za trgovinu. Ja se sa druge strane ne bih baš složila sa konstatacijom da su žene neaktivne. Čak naprotiv, jedini glas koji se čuje na tržištu rada u BiH je ženski. U jednom masovnom strahu za egzistenciju, jedino su radnice te koje se usuđuju nešto uraditi. STBIH je najbolji primjer za to. I kao Sindikat među Sindikatima ali i radnice u trgovini među radnicima. Baš na današnji dan 1.maj STBIH je izašao sa jednim projektom u kojem smo javno objavili poruke i iskustva rada u doba korone u ovom sektoru u kojem djelujemo. I kad pogledate, one koje su prozvale poslodavce, one koje su govorile o problemima upravo su žene. Ali naravno, generalno se slažem, jako je teško javno razgovarati sa radnicima/ama. To je i naše iskustvo. Naša misija je upravo biti glas onima koji se ne usuđuju govoriti iz straha od otkaza ili nemilosti poslodavca.

 

Akademija: Akademija za žene je u sklopu projekta “I to je diskriminacija”, ipak uspjela pronaći oko desetak sagovornica, radnica koje su radile ili još uvijek rade u poslovnicama velikih trgovačkih lanaca u BiH. Iz njihovih odgovora jasno se vidi da tek rijetki trgovački lanci u BiH imaju stolice za blagajnice. Čak su pojedine sagovornice navodile primjere u kojima su one kao radnice predlagale da se one same izvodje svoja lična sredstva za nabaku ogledala iznad blagajne, kako bi mogle imati uvid u sadržaj korpe, ali ni to nije naišlo na odobrenje od strane poslodavca. Postavlja se pitanje da li Sindikat ima informacije o zdravstvanom stanju i posljedicama po zdravlje radnica koje su zbog ovakvih radnih uslova primorane stojati nekad i više od osam radnih sati, te ko je to instanca koja bi poslodavce mogla pozvati na odgovornost zbog ovakvih radnih uslova koje svakako ugrožavaju kako prihičko tako i fizičko zdravstveno stanje radnica u trgovini? 

 

Beširović: Pitanje stolica u trgovačkim objektima je pitanje kojim se STBIH bavio u više navrata i to moram priznati ne po pritužbi radnica nego upravo u sklopu nekih projekata koje smo radili sa organizacijama iz civilnog sektora. U okviru toga smo i predstavili posljedice koje ovo ima po zdravlje radnica. U par kompanija u kojima djelujemo smo čak isposlovali i postavljanje stolica ali one nisu bile korišćene upravo iz razloga što kasirke nisu imale pregled robe u kolicima. Ono što je situacija koja je bitna u ovom konkretnom slučaju nije što nema stolica na kasama dok kasirke aktivno rade (provlače robu) jer po našim iskustvima radnice niti ne žele sjediti u tom momentu. Stolice su neophodne dok se roba ne provlači kroz skener, dakle između kupaca. Međutim bojim se da danas ne postoji objekat u kojem kasirka „čeka“ na kupca. Kada ne provlače robu, radnice rade nešto drugo. Instanca koja bi trebala reagovati u tom smislu su ponovo vlasti koje bi trebale propisati standarde koliko minimalno mora biti zaposlenih po jednom kvadratnom metru prostora, radnom vremenu, vrsti objekta i sl. tako da kasirke ne rade istovremeno na odjelu delikatesa ili na punjenu polica. Mi smo prije par godina sa Ministarstvom trgovine inicirali izmjene i donošenje novih pravilnika o minimalno tehničkim standardima i u ovom smislu ali je ponovo zakazala politička volja da se ova pitanje stave na dnevni red vlada.

 

Akademija: Radnice govore i o raznim oblicima diskriminacije. Pojedini članovi Sindikata, sindikalni povjerenici tvrde da su prihvatanjem ovih funkcija doživjeli razne oblike diskriminacije, pa i mobinga od strane nadređenih. Neke trgovine više nemaju ni člana/icu Sindikata, ni sindikalnog/nu povjerenika/icu, jer kako saznajemo iz odgovora naših sagovornica da su mnogi/e imali/e priliku vidjeti što su sve njihove kolege/ice pretrpjeli/e kao osobe koje su se prihvatile članstva u Sindikatu ili uloge sindikalnog/ne povjerenika/ice,  te da se više niko ne usuđuje pored redovnog ionako teških uslova rada prihvatiti uloge i članstva kojima bi sebi još dodatno otežao svakodnevi život i rad u trgovini.

 

Kako onda, gospođo Beširović, uopće pridobiti nekoga da bude u članstvu Sindikata ili da se prihvati uloge i funkcije sindikalnog/ne povjerenika/ice, ako postoje određene informacije da te osobe od strane poslodavca bivaju drugačije tretirane i trpe višestruko?

 

Beširović: Zakon o radu u oba entieta je u smislu zaštite sindikalnih povjerenika/ca dosta jasan i rekla bih za razliku od mnogih drugih zaštita sindikalnih povjerenika/ca je nešto što funckioniše i u praksi. Mi smo ko Sindikat imali par slučajeva npr. gdje smo sudskim putem vratili na posao uz isplatu svih zaostalih plaća uz kamate sindikalnih povjerenika/ca. Međutim ovo je bilo u slučajevima kada su radnici/e kao povjerenici/e formirali/e Sindikat u kompaniji bez saglasnosti poslodvaca/ki. U svim slučajevima te podružnice nisu ostale sindikalno organizovane. Dakle, problem diskriminacije vezano za sindikalni angažman je problem organizovanja radnika/ca. Poslodavci/ke u sektoru trgovine ne žele organizovane radnike/ce. Mi kao STBIH o tome godinama govorimo i kroz medije. Sloboda sindikalnog organizovanja u BiH ne postoji. Da bi mi kao Sinidkat razgovarali uopšte o članstvu u Sindikatu moramo imati pismeno odobrenje poslodavca/ke. To je naravno u suprotnosti sa svim zakonima, Ustavom, međunarodnim standardima ali je BH realnost. Ni jedan radnik i radnica u realnom (privatnom) sektoru neće uopšte dati šansu Sindikatu za razgovor ako ne vidi da njen/njegov poslodavac/ka to odobrava. Rezultat toga je da od nekih cca 150.000 radnika u ovom sektoru njih ni 10% nije sindikalno organizovano. Drugi primjer diskriminacije u ovom smislu je činjenica da imate više konkurentskih Sindikata i da tzv. Žuti sindikati u ovakvoj pravno anarhičnoj zemlji najviše profitiraju. Nije rijedak slučaj da onog momenta kad se formira Sindikat, oformi podružnica, krenu pritisci pa i mobing, da radnici/e «promijene» Sindikat. STBIH je u više navrata i kroz medije govorio o takvim slučajevima a 2015. smo cijelu našu osmomartovsku aktivnost posvetili upravo povjerenici koja se suočila sa ovom pojavom i oduprla i mobingu i pritisku i izborila sa STBIH članstvo koje je organizirala.

 

Akademija: Ko kontrolira Upravu velikih trgovačkih lanaca u BiH i odnose nadređenih/poslodavaca prema radnicama/ima?

 

Beširović: Formalno inspekcije rada. Neformalno samo Sindikat uz pomoć medija pravi neki rezultat.

 

Akademija: Na razini države BiH je proglašeno stanje nesreće uzrokovano COVID-19.

Trgovine rade skraćeno, u pojedinim kantonima vikendom ne rade trgovine. Ovo stanje nesreće za većinu radnica u trgovačkom sektoru predstavlja “sreću”, jer su nakon godina rada dobile slobodnu nedjelju koju mogu provesti u krugu svoje obitelji. Znamo da je i Sidikat imao inicijativu zabrane rada nedjeljom, ali bezuspješno.

 

Nije li, gđo Beširović, paradoksalno da su radnice pravo na nedjelju doživjele tek proglašenjem stanja nesreće u BiH?

 

Beširović: Da, Sindikat u RS-u je imao neke aktivnosti u tom smislu, mi smo se fokusirali na slobodne dane u dane praznika. Radnici/e ni u stanju nesreće nisu doživjeli/e pravo na nedjelju. Rad sada u doba pandemije ovisi od odluka Kriznih štabova na raznim nivoima. Ovo ponovo nije pravo nego obaveza koju propisuje neko i koju oni/e moraju poštivati. Taj slobodan dan oni/e ne mogu planirati, ne mogu računati na njega jer se odluke donose na dnevnoj bazi i po mom mišljenju to onda zaista i nije pravo nego još jedna briga više. Ono što je definitivno ovo doba pandemije pokazalo jest da je itekako moguće zatvoriti objekat i više dana, a ne samo jedan dan u sedmici. STBIH je tražio 4 dana od 365 u godini zatvorena za sve kupce i slušali smo priče o desetinama hiljada izgubljenih radnih mjesta, slušali smo o navikama kupaca koje su nepromjenjive a prioritetne, slušali smo o nemogućnosti izmjene zakonskih odredbi itd., itd. Evo trebala je jedna pandemija da shvatimo da ono što nismo mogli milom, ići će nažalost silom, uz drastične gubitke i mimo bilo čije volje. 

 

Akademija: Postoje informacije da mnoge radice u trgovini rade bez bilo kakve prijave, na Ugovor o djelu dok pojedine imaju Ugovor o radu na određeno vrijeme. Nakon isteka Ugovor o radu na određeno vrijeme, radnicama se ne produži Ugovor, one odlaze na evidenciju Zavoda za zapošljavanje, dok se poslodavac obraća Zavodu za zapošljavanje tražeći nove osobe sa evidencije zavoda koje će povući u radni odnos po različitim programima subvencije. Kakva su Vaša saznanja o radnopravnom statusu radnica, njihovim ugovorima te ovom praksom u kontekstu poslodavac vs. Zavod za zapošljavanje?

 

 

Beširović: Po onim podacima kojima mi raspolažemo Ugovori na određeno vrijeme su realnost i u ovom sektoru. Prilikom posljednjih izmjena Zakona o radu upravo ovi Ugovori su bili ono na što smo mi upozoravali i tražili rješenja koja će biti zaštita za radnike i radnice sa ovim Ugovorima. Nažalost potpuno odsustvo sindikalne solidranosti i činjenica da su direktni učesnici u ovim pregovorima bili Sindikati javnih kompanija i radnika/ca u institucijama gdje ovo nije bila praksa rezultiralo je tim da naši prijedlozi nisu našli svoje mjesto u zakonu. Ja lično ne znam niti za jedan slučaj ugovora o djelu u sektoru trgovine. Zato bih voljela da podaci kojima vi raspolažete budu dostupni i nama kako bismo stupili u kontakt s tim radnicima/ama jer je to zaista nešto novo za nas u STBIH. Zloupotrebe ugovora odnosno zapošljavanja su nam poznata, više puta smo reagovali u smislu borbe protiv rada na crno koji je unazad godinu dana ponovo postao problem u ovom sektoru ali sektor trgovine je sektor zloupotreba generalno. Pregolem je to teret za jedan Sindikat. Zato STBIH sve više podršku traži upravo u civilnom sektoru jer nažalost smo se više puta razočarali u podršku drugih Sindikata. Ali ono što je isto jako bitno je da projekti koje zajednički pokrećemo budu zaista usmjereni na konkretna  rješenja i vidljive rezultate u smislu poboljšanja prava radnika i radnica u ovom sektoru. STBIH je otvoren za saradnju sa svim organizacijama na projektima ne zbog projekata nego za, i zbog radnika i radnica u trgovini.