„AND THIS IS DISCRIMINATION TOO"

ŠUTIMO, TRPIMO I RADIMO

 

Akademija za žene uz financijsku podršku Europske Unije i sufinansiranje Švedske agencije za međunarodnu suradnju i razvoj krenula u realizaciju projekta „I to je diskriminacija“ koji je namijenjen ženama koje su zaposlene u trgovinama u želji da se ohrabre i progovore o radno pravnom statusu, tretmanu na radnom mjestu, te koliko one kao zaposlene smatraju da  su dikriminirane na radnom mjestu i šta pojam diskriminacije predstavlja za njih. Ovim projektom želimo omogućiti zaposlenicama u trgovini da svoje iskustvo podijele sa javnosti, ukažu na neravnopravan i diskriminatoran tretman, kako bismo zajedničkim snagama doprinijele poboljšanju uvjeta rada zaposlenim u trgovini, te ženskom solidarnošću izvojevale slobodnu nedjelju i bolje uslove rada.

 

Projekat „I to je diskriminacija“ se provodi s ciljem suzbijanja rodno zasnovane diskriminacije i podizanja svijesti o značenju i značaju rada na pitanjima rodno zasnovane diskriminacije te u kojoj mjeri su žene u trgovinama podložne rodno zasnovanoj diskriminaciji, a da toga nisu ni svjesne. Želimo čuti ono što većinu ne zanima i ne želi da čuje, želimo pojačati svijest o diskriminaciji, želimo pozvati na žensku solidarnost jer želimo unaprijediti ženska radna prava.

 

Akademija za žene je stoga odlučila intervjuirati radnice u trgovini, te se ovom prilikom zahvaljujemo radnici iz Livna što je pristala dati intervju, a poštujući njenu želju Akademija za žene neće objaviti njen identitet.

 

Akademija: Koliko dugo ste radili u Konzumu?

 

Radnica: Radila sam nešto više od 6 godina.

 

Akdemija: Da li biste nam mogli ukratko opisati Vaš radni dan?

 

Radnica: Radila sam u smjenama. Prva bi počela u 07:30h-15:00h, a druga od 14:00-21:00h. Po dolasku na posao krećem sa punjenjem polica robom iz skladišta, slaganjem voća i povrća, zatim se prebacujem na peciva i kuhinju. Paralelno s tim uslužujem i kupce. Često sam ostajala i poslije radnog vremena, jer ono što zapčnete morate i završiti, iako mi prekovremeni sati nikad nisu plaćeni. Imala sam pauzu od pola sata, koju često nisam mogla iskoristiti zbog obima posla u trgovini, tako da sam znala jesti „ u hodu” što bi naš narod rekao.

 

Akademija: Kako biste ocijenili radnička prava žena zaposlenih u trgovini?

 

Radnica: Znam da radnička prava postoje, ali isto tako znam da ih radnice ne smiju tražiti, niti se pozivati na ista, niti bi poslodavci to dopustili. Radnice se zbog straha od gubitka posla boje tražiti svoja prava, a poslodavci to maksimalno koriste i tako manipulišu radnom snagom.

 

Akademija: Kakav je bio odnos Vaših nadređenih prema radnicama?

 

Radnica: Loš, često ponižavajući, bilo je svega.

 

Akademija: Poznato je da samo rijetke trgovine u BiH imaju obezbjeđene stolice za blagajnice, što znači da blagajnica mora osam radnih sati stojati za blagajnom. To sigurno utječe na njihovo psihičko i fizičko zdravstveno stanje, ali uprkos tome rijetko ko od radnica u trgovini progovara javno o tome.

 

Šta mislite zašto?

 

Radnica: Zato što se boje da će ostati bez posla, a boje se da će u tom zahtjevu biti same, što bi za svaku radnicu koja bi sama nešto pokrenula, bilo pogubno. Kada bi se svi/e radnici/ice u jednoj trgovini ujedinili i zajedno pokrenuli neke stvari, vjerujem da bi i poslodavac bio primoran da to ispoštuje.

Akademija: Trgovine u BiH rade nedjeljom i praznicima, te dok mi koje radimo u drugim sektorima imamo pravo na vikend, da ga provedemo u krugu svojih porodica, prijatelja/ica, žene zaposlene u trgovinama to nemaju. Bilo je pokušaja od pojedinih političkih predstavnika/ica, kao i od Sindikata trgovine i uslužnih djelatnosti BiH da se zabrani rad nedjeljom. Svjedoci/kinje smo da se po tom pitanju ništa nije promijenilo, ali i da nedostaje glas, a možemo čak reći i zalaganje samih radnica u trgovinama za pravo na slobodan dan vikenda, odnosno nedjelju.

 

Šta je po Vašem mišljenju razlog nepostojanja ujedinjenog glasa iz sektora trgovine za bolje uslove rada?

 

Radnica: Sindikat je loš, a on bi trebao da bude naš glas i da zajedno ostvarimo bolje uslove rada u trgovini. Radnici/ice to sami/e ne mogu iznijeti. Ova situacija oko korone je jasno ukazala na mnoge stvari. Svaka nedjelja je sada neradna i svi smo je sada takvu i prihvatili, tako da ne vidim razlog da tako ne bude i ubuduće.

Akademija: Kako biste ocijenili solidarnost samih radnica u borbi za bolje uslove rada u trgovini?

 

Radnica: Nema tu solidarnosti, jer da ima mislim da bi stvari drugačije funkcionirale. Zbog straha od gubitka posla, povlačimo se u sebe i unaprijed odustajemo od svakog pokušaja borbe za vlastita prava. Šutimo, trpimo i radimo.

Akademija: Kada je Akademija pokrenula ovaj projekat čiji je cilj, između ostalog, stvaranje boljih uslova rada zapslenih u trgovini, ali i educiranje i osvještavanje, kako radnica tako i svih nas koji/e  koristimo usluge trgovine, o diskriminaciji općenito kao i o pojavama diskriminacije na radnom mjestu u trgovini, nismo mogle ni pretpostaviti da će biti ovako teško naći sagovornice iz sektora trgovine na ovu temu. Iz Vašeg ličnog iskustva da li ste nekad doživjeli diskriminaciju na radnom mjestu u trgovini i ako jeste koji oblik?

 

Radnica: Da, mnogo puta. Kada sam tražila povećanje plaće, bila sam ismijana i izvrijeđana od strane nadređenog, za svako traženje slobodnog dana, a bilo je samo u teškoj nuždi, bila sam provjeravana što telefonski, što lično, bolovanje samo ako ležite u bolnici, jer se sve drugo tretira kao da možete i morate doći na posao.

 

Akademija: Po Vašem mišljenju, da imate mogućnost što biste promijenili da stvorite bolje uslove rada žena u trgovini?

 

Radnica: Oformila bih Sindikat sa ljudima koji su voljni pomoći radnicima/cama u ovom sektoru, ukazala radnicima/cama na njiova prava i da bez straha od gubitka posla moraju i trebaju prijaviti svaki oblik diskriminacije, solidarnost među radnicima/cama treba biti veća i jača, a poslodavcima bih poručila da je samo zadovoljan/na radnik/ica, sretan radnik/ica i da bi time i oni puno više dobili.