Dom kao nesigurno mjesto za život: ‘Nije mi dozvolio da radim, iako sam bila obrazovanija od njega’

Akademija za žene

“U to vrijeme je bilo nekih problema i svađa, ali nisam o tome puno razmišljala. Naprimjer, ako bih skuhala drugo jelo, a ne ono koje je on želio, zato što sam ga pogrešno razumjela, hrana bi završila na podu. Ali ja u tome nisam vidjela neki veliki problem. Mislila sam: pa mladi smo, tek smo se vjenčali, nemamo stalne poslove, ni svoj stan. Mislila sam da je pod pritiskom jer izdržava porodicu. Nije mi dozvolio da radim, iako sam bila obrazovanija od njega, nego je želio da se brinem o djetetu”, ispovijest je žene koja je preživjela nasilje u publikaciji ‘Preživjele govore: osvrt na odgovore krivičnopravnog sistema na nasilje u porodici u BiH’, autorice Majde Halilović.

Prema podacima Agencije za ravnopravnost spolova u BiH, svaka treća žena je žrtva nasilja, a svaka druga starija od 15 godina doživjela je neki oblik psihičkog, ekonomskog ili fizičkog maltretiranja. Važno je istaći da je nasilje nad ženama rasprostranjeno u cijelom svijetu, statistika ukazuje da skoro 40 posto od ukupnog broja ubijenih žena, femicid je počinio partner ili suprug.

Žena koja je preživjela nasilje sa početka priče kazala je kako se sa suprugom upoznala na romantičnom mjestu u Sarajevu tokom rata, a potom se kasnije opet sreli i počeli zabavljati. U tom periodu, kako navodi, nije bio nasilan.

U publikaciji se navodi da se iz izjava žrtve jasno može zaključiti kako je muž imao kontrolu i moć u vezi, te da je jedini donosio odluke. Ona je morala ostati kući i brinuti se za djecu, uprkos jasnoj potrebi da i ona zarađuje.

Ekonomska ovisnost je samo jedan od razloga neprijavljivanja nasilja

Azra Berbić, pravnica i aktivistica, pojašnjava da je neprijavljivanje nasilja mnogo kompleksnije od potencijalne ekonomske ovisnosti o partner ili supružniku. Kaže da žene ne prijavljuju nasilje, između ostalog, jer su nerijetko ekonomski ovisne o nasilniku, ali je ovaj problem mnogo kompleksniji.

“Ne prijavljuju zbog stigme i predrasuda, zbog porodice, jer ne vjeruju da im sistem može pomoći, iz nade da će biti bolje i da je to ‘zadnji put’ jer nasilnik se obično pokajnički ponaša nakon nasilja”, dodaje ona.

Berbić kaže da žene u većini slučajeva znaju kome se obratiti kada preživljavaju nasilje, a prvi korak je prijava policiji.

“Mislim da je mnogo veći problem činjenica da žene nemaju dovoljno povjerenja u sistem koji treba da ih zaštiti. Svjedočimo mnogobrojnim slučajevima kada, čak i nakon obraćanja sistemu, prijave nasilja i odvajanja žene od nasilnika, one nisu bile sigurne. Nasilje se nastavlja i produžava, zloupotrebljavaju se djeca, socio-ekonomski položaj žene, nasilje nekada  kulminira femicidom, itd. Sistem nema razvijene efikasne mehanizme zaštite žene koja je izložena nasilju”, pojašnjava Berbić.

U Bosni i Hercegovini postoje SOS telefoni za prijavu nasilja u oba entiteta.

Gender centar Federacije Bosne i Hercegovine uspostavio je SOS telefonski broj 1265 za pomoć žrtvama nasilja u porodici na teritoriji ovog bh. entiteta.

SOS liniju 1264 za područje Republike Srpske uspostavile su 2005. godine četiri nevladine organizacije i Gender Centar Republike Srpske.

Nasilje se, također, može prijaviti i na broj 033 222 000.

Blage kazne za počinitelje nasilja

U Bosni i Hercegovini nasilje u porodici reguliše se kroz entitetske krivične zakone, zakone o zaštiti od nasilja u porodici, kao i zakonima o zabrani diskriminacije.

Kazne za nasilje u porodici kreću se od jedne godine za ugrožavanje mira, tjelesne cjelovitosti ili psihičkog zdravlja člana porodice, pa do tri godine za korištenje oružja za tešku ozljedu ili do pet godina za nasilje nad djetetom ili maloljetnikom.

Azra Berbić smatra da su su sankcije za počinitelje nasilja nerijetko blage, čak i kod najozbiljnijih slučajeva nasilja.

“Često sudije i sutkinje u postupku, kao olakšavajuće okolnosti, cijene stvari koje su besmislene kao što je npr. ekonomski položaj nasilnika, njegov ugled u društvu itd. Ne tvrdim da je izricanjem najstrožih mogućih sankcija rješenje, ali je sigurno dio rješenja. Dosadašnjom praksom sankcionisanja očigledno nismo poboljšali stanje, samo smo učinili da žene nemaju dovoljno povjerenja u sistem”, ističe Berbić.

Ova aktivistica pojašnjava da jako mali broj žena odlazi u sigurne kuće, prije svega što ovakva mjesta ne mogu  prihvatiti svaku žrtvu nasilja zbog ograničenih kapaciteta i procedure koja tome prethode. Također, jedan od razloga je i činjenica da svaka žena koja preživi nasilje ne želi nužno u sigurnu kuću, što je razumljivo. Berbić dodaje da žene uz fizičko nasilje doživljavaju i brojne druge oblike nasilja, čak i ako nema fizičkog nasilja, psihičko, emocionalno i ekonomsko nasilje mogu izazvati ozbiljne traume.

“Ako je sve ovo praćeno i sa fizičkim nasiljem, što često i jeste slučaj, onda je to dodatno kompleksno i alarmantno za društvo i za sistem. Ekonomsko osnaživanje žena jeste jako važno, u mnogim slučajevima je ono ključno kako bi se žena potpuno odvojila od nasilnika, posebno ako u tom odnosu imaju djecu. Brojni su slučajevi kada se žene, između ostalog, iz egzistencijalnih razloga vraćaju nasilniku. Ipak, pogrešno je voditi se pretpostavkama da žene trpe nasilje samo iz ekonomskih razloga. To je daleko od istine, brojne su žene koje trpe nasilje čak i onda kada su zaposlene ili imaju uslove da budu potpuno ekonomski neovisne”, zaključuje Berbić.

Odgovornost je na svima nama

U publikaciji s početka priče se navodi da je žena koja je pretrpjela nasilje otišla u sigurnu kući u kojoj uviđa da su postojali mnogi znaci nasilja koje je ona odlučila ignorisati, želeći da vjeruje da će se stvari popraviti. U publikaciji se dalje navodi da je razlog ovome njena snažna vjera u instituciju braka i važnost očuvanja porodice, te odbacivanje činjenice da je njen muž u potpunosti odgovoran za dugotrajno i teško nasilje nad njom i njenom djecom.

Berbić ističe da je odgovornost svakog građana i građanke da prijavi nasilje. Ukoliko ne prijavimo nasilje, kako ističe ona, mi smo dio problema, a to dodatno sa sobom povlači krivičnu odgovornost.

“Svako ko ima saznanje da je počinjeno krivično djelo dužan je to prijaviti nadležnim organima, bilo da se nasilje dešava na ulici, u komšiluku, u porodici na poslu itd. Nažalost, svijest da nosimo dio odgovornosti nije dovoljno razvijena u BiH, prije svega jer ni sami nasilnici nisu adekvatno sankcionisani, a još manje oni koji su imali saznanja o nasilju pa ga nisu prijavili. Meni nije poznat niti jedan slučaj da je neko sankcionisan jer je znao/la da se nasilje dešava pa ga nisu prijavili”, zaključuje Berbić.

Realizaciju projekta Akademija političke pismenosti mladih u BiH podržava Vlada SR Njemačke i Njemačka Ambasada Sarajevo, te ovaj tekst ne odražava nužno stavove Vlade SR Njemačke i Njemačke Ambasade Sarajevo. 

Autor teksta: Mirnes Bakija

Mirnes Bakija je freelance novinar i aktivista za ljudska prava. Magistrirao je na odsjeku za Komunikologiju na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. Kroz svoj novinarski angažman najčešće izvještava o kršenju ljudskih prava, marginalnim skupinama i ženskim pravima. Sarađivao je sa mnogim medijima i organizacijama civilnog društva u Bosni i Hercegovini i regionu, kao što su Radio Slobodna Evropa, eTrafika, BIRN, Balkan Insight, Centar za postkonfliktna istraživanja, Balkan Diskurs, Mediacentar, Tacno.net, The Share Foundation, Zamisli.ba i drugi. Trenutno je jedan do učesnika na ‘Akademiji političke pismenosti za mlade u BiH’. Dobitnik je tri novinarske nagrade, od čega su dvije o govoru mržnje prema marginalnim skupinama.

za stranicu2