U društvu etno-nacionalnih podjela jako je kompleksno mladim ljudima govoriti o izgradnji mira. Izgradnja mira prije svega pretpostavlja suočavanje s prošlošću, a da bi do toga došlo, neophodno je da se nacionalne historije i iskustva ako ne pomire, onda makar razumiju jedna drugu i dopuste i onima drugima prostor za bol i patnju, ne potencirajući samo autoviktimizaciju i satanizaciju drugog i drugačijeg.

Izgradnji mira ni na koji način ne doprinose obrazovni sistemi, koji kroz časove historije, maternjeg jezika i vjeronauke samo podcrtavaju vlastitu kolektivnu žrtvu, čisteći je od bilo kakve odgovornosti i objašnjavajući zašto su određeni zločini u prošlosti bili potrebni za opstanak nacionalnog bića i građenje nacionalnog identiteta. Taj premanentni kult žrtve često poziva na odmazdu u budućnosti.

Ni porodične historije, mediji, ulica i subkulture ne pomažu mladim ljudima da uče o izgradnji mira, čiji je preduslov razumijevanje događaja iz prošlosti. Naše porodice, koje su u prošlosti bile radničke i internacionalističke, nakon raspada Jugoslavije i ratova devedesetih postale su nacionalističke i potpale pod manipulaciju političara i medija. Živimo u atmosferi obmane i laži, iz koje malo ko želi izaći, jer bi to nuliralo imaginarne pobjede u ratu. Našim očevima je lakše vjerovati da su se u ratu izborili za nešto, pa makar to bio samo nacionalni identitet i teritorijalna separacija, nego priznati da su bili obmanut. Zbog takvih stavova, danas već treća generacija živi u mržnji, zaraćenoj kulturi sjećanja, kulturi poricanja i historijskog revizionizma. Naši očevi se nisu izborili za solidarno društvo, ni za jednake mogućnosti, ni za to da mogu zaraditi svoju platu, školovati djecu, imati zdravstveno osiguranje i slobodu govora i mišljenja. A sve im je to neko obećao onoga trenutka kada im je stavio pušku na rame. Jedino što im je ostalo je borba za nacionalni mit kojeg se ne odriču.

Kult žrtve je izrodio i nacionalne heroje koji su često presuđeni ratni zločinci, ali mitomanija je od njih stvorila zaštitnike i branioce nacija o kojima se uči u školama, obrazovne institucije i ulice nose njihova imena, njihove likove srećemo na fasadama zgrada i vjerske institucije ih neprestano uzdižu na pijedestal polubožanskih ličnosti. Postoje i nacionalni heroji poput Spomenka Gostića (najmlađeg maloljetnog dobrovoljca VRS) koji su bili žrtve rata i agresije vlastitog naroda, koji izbjegavajući odgovornost što je dječak od 15 godina poginuo na ratištu, od njega stvaraju nacionalni mit kojim zavode hiljade mladih ljudi u entitetu Republika Srpska, gurajući ih u nacionalizam i jednoumlje frazama ako je on poginuo, i vi ste dužni da se borite za „našu otadžbinu“.

Gotovo čitav proces memorijalizacije i komemoriranja žrtvama ratova devedesetih je usmjeren mržnji i niti jedna od komemoracija, kojima počinju nacionalni dnevnici ne šalje poruke pomirenja i nade u bolju, zajedničku budućnost, nego je fokusirana samo na bildanje nacionalnog mita. I veliki broj spomenika je podignut s tom namjerom, satanizujući čitave narode, a ne pojedince koji su izvršili zločine, nazivajući ih genocidnim, agresorskim, „takozvanim“ itd. bez poruka oprosta, što nalaže svaka od tri konfesije, koje su u najvećem broju ratovale i stradale u posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini. Arhitektonska rješenja tih spomenika su najčešće skaradna, što ne iznenađuje, budući da su uglavnom o njihovoj lokaciji, konceptu i vizuelnom identitetu odličivale nacionalističke stranke u vijećima mjesta i gradova gdje su podignuti, ne konsultujući javnost i struku. Za razliku od partizanskih spomenika koji su takođe ucrtani u memoriju našeg društva i javnog prostora, i koji su u zajednice postavljeni tako da generišu okupljanje, interackciju i promišljanje, spomenici iz posljednjeg rata tjeraju ili na mržnju, ili na to da ih prosto zaobiđete. Svijetla tačka u svemu tome su spomenici podignuti u Žepču, Brčkom i Bosanskom Petrovcu, okarakterisani kao spomenici mira jer su podignuti svim civilnim žrtvama rata. O tim spomenicima javnost vrlo malo zna, jer podrijevaju sve naše stereotipe i samim tim u medijima ne dobijaju mjesto koje zaslužuju.

 Mediji propuštaju da se bave temama izgradnje mira, jer klikabilnost ostvaruju samo naslovi koji konstanto podgrijevaju tenzije. Čak i ako žele da pristupe toj temi, obrade je na jedan primitivan način koji potvrđuje stereotip da je ovdje zajednički život u miru, toleranciji i razumijevanju incident i da je oprost nemoguć. Oni drugi mediji koji zaista na pravi način pristupaju ovim temama nikada neće biti dijelom mejnstrima i neće doprijeti do šire čitalačke publike.

Izgradnja mira je prepuštena rijetkim entuzijastima i entuzijastkinjama sa margine, koji_e još uvijek, i trideset godina nakon rata imaju snage da okupljaju ratne veterane, logoraše, civilne žrtve rata, žene žrtve ratnih zlostavljanja i silovanja i zajedno sa njima mladim ljudima govore o tome koliko je rat besmislen. U ratu nema pobjednika i nakon što opali prvi metak teško je tražiti „pravu“ stranu, jer na kraju, osim ratnih profitera niko ništa ne dobije, a ljudski i materijalni gubici su nenadoknadivi.

Jedan takav susret se desio i prošle sedmice na Jahorini, kada su u organijaciji Academy for WOMEN učesnici i učesnice projekta PRO-Budućnost, kojeg provodi CRS govorili_e o svom ratnom iskustvu. Neki od tih ljudi, žrtava rata već dvadeset godina nastoje mladima prenijeti svoje iskustvo, da i njih sutra, kao njihove očeve i djedove neko ne obmane i nagovori da uzmu pušku, vjerujući da se nasiljem mogu boriti za bolju budućnost. Gledajući katarze, bol i suze mladih ljudi koji su slušali ta iskustva, a sutra će možda zasjesti na neke važne pozicije moći i odlučivanja, ili će nastaviti sa margine da se bore za bolje i solidarno društvo, nemoguće se oteti dojmu da oni, nakon što čuju sve to, neće uzeti pušku nego će iskoristit sve nenasilne metode rješavanja konflikta.

Iako je od rata u BiH do danas prošlo gotovo trideset godina i neki s pravom smatraju da je vrijeme da nadiđemo ove teme i bavimo se budućnošću, nemoguće je pogledati u budućnost dok ne raščistimo s prošlošću i zbog toga hvala ovim rijetkim koji još uvijek pronalaze motivaciju i snagu da otvaraju teme izgradnje mira, jer na primjeru ruske invazije na Ukrajinu vidimo koliko je malo potrebno da mir poklekne i rat počne.