Kultura sjećanja, radikalizam, (etno)nacionalizam i antifašizam - panelisti i panelistkinje
Javno govorenje žrtava rata „Moja priča“ rezultat je dugogodišnjeg rada kroz treninge i edukacije sa predstavnicima udruženja žrtava rata iz tri konstitutivna naroda i drugih u Bosni i Hercegovini. Učesnici i učesnice 3. i 4. generacije Akademije političke pismenosti mladih u BiH imaće priliku da slušaju iskustva, ispovijesti i lične priče osoba koje su svjedočile ratnim dešavanjima u Bosni i Hercegovini. Uz pomoć projekta PRO-Budućnost i Udruženje “Snaga žene”, akademci_ke će na 3. modulu da slušaju predavanja i lične storije na teme kulture sjećanja, radikalizma, (etno)nacionalizma i antifašizma.
Maru Milanković Daradan rodom iz Dervente, rat zatiče kao studenticu Političkih nauka u Sarajevu. Mara je imala velike snove da sa završenim fakultetom, kao jedna od najboljih studentica, posao pokuša pronaći u području diplomacije. Nakon što je uvidjela da je rat neizbježan, vraća se u rodnu Derventu, u kojoj zatiče barikade. Kao najstarija od četvero djece, nakon što je shvatila da će joj se mlađi brat jedinac pridružiti Srpskoj vojci, Mara odlučuje da uradi isto sa mišljenjem ako izgubi brata i ona nema razloga da nastavi živjeti. U jednoj vatrenoj razmjeni sa Hrvatskim vijećem odbrane, pored rova u kojem je Mara to jutro provodila sa svojom mlađom sestrom, pada granata koja na licu mjesta usmrćuje Marinu sestru.
Rusmir Piralić, rođen u Sarajevu. Kao srednjoškolac razmišljao je da postane vojni pilot. Rat ga zatiče kao šesnaestogodišnjaka u Sarajevu, gdje odlučuje da se priključi Armiji Bosne i Hercegovine. Sa današnje distance kaže kako je mladima u tim godinama „krv vrela a pamet tanka“, pa su kao takvi bili laka meta za različite oblike manipulacije. “Pa istina, u tom dobu nismo imali neki osjećaj straha. Nažalost, ‘odrazilo se’ poslije – u našem udruženju smo imali tri samoubistva, ima dosta ljudi koji umiru mladi…”, iskreno će Rusmir Piralić. “Mir i stanje mira uzimamo olako, a svakodnevno se mora raditi na stanju mira, zbog budućnosti naše djece. Cijenim da se na tome malo radi. Mi učestvujemo u mirovnim inicijativama, kadgod možemo, jer želimo, zaista, doprinijeti ljepšoj budućnosti. Aktivisti smo, koliko možemo”, nastavlja Piralić.
Kemal Šalaka, rođen i odrastao u Sarajevu. Svoj ratni put počinje u Sarajevu kao maloljetni borac. Iako je imao priliku da napusti svoj rodni grad, na aerodromu na odlasku, Kemal odlučuje da ostane i uzme pušku u ruke. „Sa ove distance, kada je covjek puno stariji i iskusniji, vidim da je klica nacionalizma, koja je bila glavni faktor za početak raspada Jugoslavije, dio globalne politike moćnih zapadnih zemalja s ciljem širenja njihovog utjecaja na što veću površinu zemljske kugle.“ Kemal danas govori o svom iskustvu kako bi upozorio mlade ljude što se desi kada mlad čovjek odluči da uzme pušku u ruke, i koje su to posljedice sa kojima se danas nosi.
Janko Samouković rodom iz Tarčina kod Sarajeva, kao mlad čovjek s netom završenom srednjom školom nije ni slutio da bi mogao proći torturu rata. Nakon što je uhapšen, odveden u svoju osnovnu školu koja je služila kao sabirni centar, završio je u logoru Silos u Sarajevu. Svoj put i mirovnu priču počinje citatom: „Dobri ljudi u vremenima zlim“., navodeći da je u svakom trenutku, pa i u onim najtežim, osjetio da je bilo dobrih ljudi koji su mu htjeli pomoći i koji su mu vračali nadu u ljudski rod. Kako navodi, čovjek iz drugog naroda, pomogao mu je da izađe iz logora i nastavi svoj život, na koji danas gleda kao na dar. Mržnju nikad nije osjećao, jer je znao da ne želi biti kao ljudi koji su njemu učinili zlo, a svoj najveći izazov vidio je u odgoju svog sina, okruženog novim tehnologijama i različitim informacijama i dezinformacijama, i tako je Jankova mirovna priča počela.
Amir Omerspahić odrastao u malom planinskom selu Gođenje u blizini Han Pijeska. Da njegov život više neće biti isti, Amir je osjetio jednog dana na putu do škole u Han Pijesku kada je vidio barikade i vojnike u gradu. Nedugo nakon toga, Amirovo mjesto je okruženo i spaljeno, a stanovništvo je pokušalo pronaći izlaz u obližnjim planinama, za koje Amir kaže da su im spasili živote. Ubrzo ponestaje hrane i stanovništvo počinje da umire od gladi. U jednom trenutku bijega, Amir sa nekoliko svojih prijatelja prelazi Drinu i dolazi na lokalitet Srbije gdje ih privodi vojska Srbije i predaje policiji. Amir završava u logoru Šljivovica kod Užica, gdje svakodnevno prolazi psihičku i fizičku torturu. Na putu do logora, od jednog udarca Amiru puca prst, te nakon nekoliko dana razvija se početak gangrene. Preko medicinskog osoblja, Amir je upućen u bolnicu, gdje mu doktor srpske nacionalnosti spašava prst, ruku ali i život, o čemu Amir danas svjedoči.
Miroslav Zelić rođen je u Bugojnu. Logoraš, danas predsjednik Hrvatske udruge logoraša Bosne i Hercegovine. Svoju priču o teškom iskustvu počinje time da je prošao osam mjeseci pakla bugojanskih logora. „Moram reći pakla, jer zaista je stravično i strašno bilo ono što smo mi proživjeli, to je teško i opisati. Godinama pokušavamo istaknuti što se dogodilo u Bugojnu i kakva su zapravo stradanja ovdje bila. To je nezamislivo.“ Danas Miroslav Zelić aktivno radi da doprinese svojoj zajednici u Bugojnu. Nebrojni su projekti koje je realizirao u nadi da će lokalno stanovništvo uživati blagodati mira i prosperiteta nakon rata. Na žalost Zelić ističe da još uvijek imamo politike koje ne doprinose stanovnicima naših zajednica, bez obzira na etničku pripadnost.
Goran Dragojević rođen i odrastao u Prijedoru. Rođen i odrastao u gradu Prijedoru. Goran je prije rata bio vozač hitne pomoći, dobro poznat u svojoj lokalnoj sredini. Goran je nastavio svoj rad iu ratu, vozeći sanitetsko vozilo tokom sukoba koji su se dešavali u gradu Prijedoru. Goran je ozlijeđen tijekom intervencije koja se trebala obaviti u središtu grada, no napad se dogodio netom nakon što je izašao iz bolnice u kojoj je radio. Goran je pogođen s više od 30 metaka. Ruka i noga visile su mu na sićušnoj niti na tijelu. Mladić koji mu je spasio život pomaknuo je kola Hitne pomoći i pozvao pomoć. Goran je bio hospitaliziran i vezan za krevet sljedećih 18 mjeseci. Morao je ponovno naučiti hodati i kretati se, nakon 18 mjeseci koje je proveo nepomično. Nakon svega što je prošao, nastavio je raditi u politici i nevladinom sektoru, pokušavajući poboljšati kvalitetu života svih Prijedorčana. Dio je PRO-Future projekta zadnjih nekoliko godina. Goran je danas u mirovini, ali i dalje aktivan u NVO sektoru kroz PRO-Budućnost projekta.
Zijad Bačić rođen i odrastao u Prijedoru Rođen je u malom mjestu Zecovi kod Prijedora. Zijad je imao samo 11 godina kada su mu pred očima ubijene majka, sestra i još 15 članova obitelji. Zijad je ostao sa ženskim ukućanima i drugom djecom u obiteljskoj kući u Zecovima, kada se dogodio napad. Jednog jutra, srpski vojnici su naredili svima da napuste kuću i počeli su pucati iz oružja ubijajući sve koji su se u tom trenutku našli u kući. Zijad je pukom srećom ostao posljednji i uspio pobjeći do Milanovog – (susjed Srbina) crijeva, koji mu je spasio život. Milan je nekoliko dana skrivao Zijada, te ga uspio prebaciti ocu u Travnik. Nakon rata Zijad se vraća u rodni kraj i nastavlja život sa suprugom i dvoje djece. Danas Zijad živi od poljoprivrede, a aktivan je u projektu PRO-Budućnost radeći na procesima izgradnje mira kao istaknuti govornik koji nema apsolutno nikakvu mržnju prema srpskom ili bilo kojem drugom narodu.
Alma Numić iz Doboj Juga, bol rata i stradanja doživljava kao djevojčica u izbjeglištvu, u trenutku bombardiranja Tešanjke. Alma navodi taj dan kao dan koji joj je promijenio život i koji će ostaviti neizbrisiv trag. Tog dana, Alma je sa svojim drugovima provodila vrijeme vani, s obzirom da je bio vedar i sunčan dan. Nedugo nakon prvih dječjih osmijeha i igre, začula se jaka buka, a u tom trenutku Alma je bila na pragu kuće s namjerom da svojim drugovima donese vode. Nakon što se buka stišala i prašina slegla, Alma je s manjim povredama izašla iz kuće, našavši mrtvu djevojčicu na pragu s kojom je do maloprije dijelila igračke i zamišljala što će raditi nakon što se završe sukobi. Alma je čula plač i jecaje, ne shvaćajući do kraja šta se desilo, ali osjećajući da je to trenutak koji neće zaboraviti
Učesnicima i učesnicama će poruku mira, te iskustvu i položaju žena u ratu, u ulozi civilnih žrtava rata, prenijeti Udruženje „Snaga žene“ sa timom i grupom žena koje okupljaju. Udruženje „Snaga žene“ pruža psihološku, socijalnu, medicinsku, pedagošku i pravnu pomoć ženama, adolescentima i djeci (izbjeglim, raseljenim, domicilnim licima i povratnicama) koji su pretrpjeli različita traumatska iskustva usljed ratnih i poslijeratnih dešavanja u Bosni i Hercegovini, bez obzira na njihovu etničku, vjersku, političku i rasnu pripadnost. O dugogodišnjem radu, prijateljstvu i pomoći ženama žrtvama ratne torture, govoriće i moderiraće Branka Antić, predsjednica pomenutog udruženja.
Predavanja o rastućoj desnici u Evropi, genezi razvoja neofašizma i o fašizmu koji se neprikriveno manifestuje, održaće Selma Alispahić, asistentica na odsjeku Sociologija na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu.
Selma Alispahić je rođena u Sarajevu 1995. godine. Asistentica je na odsjeku Sociologija na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu diplomirala je filozofiju i sociologiju (2017.), te magistrirala filozofiju (2019.) i sociologiju (2020). Također je magistrirala na programu Demokratije i ljudskih prava u Jugoistočnoj Evropi (Univerzitet u Sarajevu i Univerzitet u Bolonji, 2022.) i diplomirala na postdiplomskom programu Međunarodnih rodnih studija (Univerzitet Island, 2022.). Bila je polaznica druge generacije Akademije političke pismenosti mladih u BiH. Napisala je više znanstvenih i stručnih radova i sudjelovala je u različitim oblicima neformalnog obrazovanja. Glavna područja njenog istraživačkog interesa su etika, politička filozofija, sociologija roda, sociologija religije, sociologija kulture, studije fašizma i antifašizma, društvena teorija i feministička i queer teorija.
