Uz prvu jutarnju kafu, kroz ruke mi se provlačila izuzetno osmišljena i napisana knjiga ,,#Žene BiH“, autorica Amile Hrustić Batovanja, Mashe Durkalić i Hatidže Gušić. Knjiga u sebi krije priče bosanskohercegovačkih heroina koje su odlučno krčile put i postavljale neke nove temelje za nas koje dolazimo. Nekako, uvijek se vraćam ovoj knjizi. Onda, kada se osjetim isuviše malom u ovom svijetu, ilustracije iz knjige kao da progovore i prenesu mi poruku da odustajanje nije opcija! Biti isuviše mali u ovom svijetu, danas, više no ikada osjećaj je koji vrlo često pokuca na vrata.

Što sam starija, sve manje na svijet gledam kroz svoje šarene naočale, a sve više postajem svjesna realnosti. U toj tranziciji, od silne želje da zadržim svoje šarene naočale, sebe sam dovela u stanje potpune konfuzije. Sa svoje 23 godine, na pragu samostalnog života, po prvi put, osjetila sam strah od onoga što me čeka. Da li sam dovoljno jaka?

Ovog jutra, činilo se da nisam. Utjehu sam pronašla u gore spomenutoj knjizi. Čitajući o Staki Skenderovoj, prvoj prosvjetnoj radnici u Bosni i Hercegovini, Feridi Duraković, književnici, Milkici Milojević, prvoj fudbalskoj sutkinji u našoj zemlji i mnogim drugim historijskim ličnostima Bosne i Hercegovine ponovo počinjem da rastem. Sada je svijet isuviše mali za sve ono što bih voljela da ostvarim. Postane pomalo nezahvalno osjećati se slabo kada se ispred tebe nalaze primjeri onih koje su učinile nemoguće. Tako, dok se kroz moje misli isprepliću životi ovih žena – borkinja, onako nenadano, pojavljuje se jedno izborano, milo lice. To je lice moje bake, heroine mog života.

Moja heroina nosi pregaču oko struka; moja heroina nije imala priliku nastaviti svoje školovanje, dok njena braća jesu; moja heroina nije znala da joj to pravo pripada, pa se za isto nije ni borila. Ipak, tiho i nenametljivo, s pregačom oko struka, znala je šta radi.

Rodila je dvije kćerke. Jedna od njih danas je akademska profesorica, a druga uspješna poduzetnica.

U procesu akademske izgradnje, moja mama je dosta vremena provodila na putu.

Oni obrazovani, govorili bi joj: „Pa kako možeš tako, dvoje male djece ostaviti?“

Njena mama, ona koja će ustati kada muškarac uđe na vrata, samo bi joj rekla da ne brine jer su djeca s njom. Jedne prilike, iz čiste znatiželje sam je pitala šta bi promijenila u svom životu, kad bi mogla da vrati vrijeme? Njen odgovor bio je lakonski: „Ništa, ništa ne bih mijenjala…“

Svoj život podredila je odgoju svoje djece. Bez mnogo riječi, puštala nas je da istražujemo svijet i pronalazimo svoje mjesto u njemu. Kada bismo se preplašili svijeta oko nas, jednostavno je bila naše sklonište, a kada bi nas svijet prihvatio, iako tiha i učtiva bila je naša najveća i najglasnija podrška.

Veoma često, one koje nisu imale priliku da se školuju, olako ćemo nazvati primitivnim, ne znajući ništa o njihovim životima. Često ćemo ih nazvati i žrtvama, ne pitajući se da li se one tako uistinu osjećaju. Uz sve izuzetne žene koje su pomjerale granice, onima koje danas slijede njihove stope, onima koje će tek doći, željela bih glasno reći hvala i onima koje su poput moje heroine, tiho, s pregačom oko struka, stvarale armiju žena koje će vjerujem, borbu za jednakost dovesti do kraja. Neizmjerno sam zahvalna heroini mog života koja mi je svojom toplinom ulila snagu za cijeli život. Neizmjerno hvala heroini mog života koja mi je svojom toplinom ulila snagu za čitav život.

Sigurna sam da svaka od nas poznaje barem jednu heroinu kao što je moja. Baš one često su u raspravama feminističkog diskursa nepravedno zapostavljene ili im je pak dodijeljen položaj žrtava. Borba za emancipaciju žena ne smije djelovati tako da stvara imperativ koji će na mjesto uzora postaviti jedino one visoko obrazovane ili one koje su svojim dostignućima mijenjale svijet na mikro ili makro nivou. Za mene je ozračje koje je moja heroina stvorila nešto čemu se uvijek rado vraćam i što mi daje snagu za sve borbe koje kao mlada žena neoliberalne realnosti vodim. Upravo zato ovim tekstom slavim sve naše tihe heroine koje s pregačama oko struka, nesvjesno, utiru put naše emancipacije i osnaživanja. Zato glasno kažem HVALA.