Intervju: Nikola Vučić – Borba protiv toksične muškosti treba biti zajednička muškarcima i ženama

Razgovarala: Kristina Gadže, polaznica Akademije političke pismenosti mladih u BiH

„Kritika toksične muškosti“ naziv je publikacije koju je novinar Nikola Vučić u suradnji s fondacijom Friedrich Stiftung Ebert nedavno otkrio javnosti. U bosanskohercegovačkom društvu, podložno patrijarhatu, ova tema dosada nije bila zastupljena. Zašto je to problem i koje još problematike propituje ova knjiga, za Academy for Women govori Nikola Vučić.

U samom predgovoru knjige „Kritika toksične muškosti“ navodite da ste kroz fakultet počeli propitivati ovu tematiku. Iako ova knjiga nije napisana isključivo za muškarce nego za sve one koji žele proučavati ovu tematiku, koliko je muškaraca zainteresirano za ovu temu, tj. kakav je odaziv i interes muškaraca za ovu knjigu?

Do mene osobno nije došao nijedan negativan komentar i svi muškarci s kojima sam u nekoj vrsti kontakta, bilo poslovnog ili prijateljskog, imali su blagonaklonjen stav prema temama koje otvaram u Kritici toksične muškosti. Istina je, doduše, da mnogo muškaraca ima otklon od identifikacije sa pokretom rodne ravnopravnosti ili sa nekim širim spektrom feminističkih ideja, ali to je i razumljivo, a odgovornost za to snose svi, čak i onaj dio civilnog sektora koji se smatra profeminističkim, a nije razvio strategije integriranja muškaraca u svoje aktivnosti i programe. Borba bi trebala biti zajednička, i nadam se da će ova cijela kampanja pokrenuta pod okriljem Kritike toksične muškosti doprinijeti otapanju patrijarhalnih stavova.

Također u predgovoru se navodi pojam „etnonacionalistički ratni muškarac“. Je li takav muškarac ustaljen u javnom prostoru i je li njegova uloga važna u bh. društvu?

U javnom prostoru kao dominantne političke figure pojavljuju su zagovaratelji etnonacionalističkih interesa, koji u svojoj retorici brane i opravdavaju ratne zločine. Oni to nekad čine suptilno, a nekad vrlo otvoreno. I u pravilu su to muškarci. Potrebno je da snagom emancipacijskog duha diskreditiramo političke performative koji se u ovom trenutku vrlo često sa simpatijama komentiraju. Ako me pitate da li je uloga takvog muškarca važna u bh. društvu, mogu odgovoriti da je ona važna ako je društvo koje imamo sada potrebno kao takvo očuvati i konzervirati. U svakom slučaju odlučit će većina.

Spominjete i značaj koji ova knjiga treba imati za mlade ljude koji „zatomljavaju unutar sebe identitete koje društvo, pod utjecajem religijskih, etnonacionalističkih, mitoloških koncepcija, markira nepoželjnima i stršećima“. Koji su to nepoželjni i stršeći identiteti za društvo i koliko su mladi neovisni u stvaranju svojeg identiteta?

Dok sam pisao publikaciju, mnogo sam razgovarao sa mladim muškarcima i ženama. Jako puno ljudi zatomljava vlastite identitetske posebnosti koje se razlikuju od većinskih identiteta, a koje bi u razvijenim demokratskim društvima mogli slobodno ispoljavati i s njima živjeti. Govorim prije svega o različitim rodnim identitetima, o identitetima povezanim sa seksualnom orijentacijom, o duhovnim, filozofskim identitetima. Naprimjer, dominantna muškost se zasnivala kroz povijest na isključivanju muškaraca koji nisu bijelci, heteroseksualni i privilegirani. Oni muškarci koji se izdvoje iz suženog izbora koncepcije muškosti u bilo kojoj dimenziji svoje različitosti mogli bi se naći u dilemi između prihvatanja dominantnih ideala koji ih isključuju ili da budu kategorizirani ili marginalizirani.

Definirate toksičnu muškost (auto)agresivnu muškosti. Međutim, može li neiskazivanje podrške ženama koje se bore protiv rodne nejednakosti ili neoglašavanje po tom pitanju spadati pod toksičnu muškost? Je li ta tišina muškaraca u javnom prostoru, pogotovo onih koji imaju zavidan broj pratitelja na društvenim mrežama, govori o nečemu?

Ne bih neiskazivanje podrške smatrao toksičnom muškošću jer to bi značilo radikalno proširivanje ove sintagme na sve oblike neosjetljivosti. U nekom općem smislu, mogli bismo smatrati toksičnom kulturu koja je ovakva nepravedna. Postoji, ipak, kategorija hegemonističke muškosti i to je možda primjenjivije na te maskulinitete koji su ignorantni prema društvenim problemima, a ignoriraju ih jer pripadaju privilegiranoj kategoriji. Jasno je da privilegirani neće tako lako pristati na gubitak privilegije. O nasilju i problemima šute privilegirani ili uplašeni. I muškarci i žene.

Hegemonistička muškost ili privilegiranost u smislu autoriteta, moći, prihoda i bogatstva je sveprisutna u Bosni i Hercegovini. Prvenstveno se to osjeća u politici gdje je kvota sinonim za uključivanje žena u politici što se ne odražava na njihov jednak položaj pri odlučivanju. U kontekstu Vaših razmišljanja, je li i ako da, koliko žene u politici preuzimaju obrasce toksične ili hegemonističke muškosti zbog stjecanja autoriteta?

U velikoj mjeri, to su pravila igre na Balkanu. Ali mi svi ta pravila možemo mijenjati.

Deklarirate se kao feminist. Što je za Vas feminizam i koliko su muškarci u bh. društvu uključeni u feministički aktivizam?

Svi koji se kao takvi deklariraju imali su barem jednom problem definiranja feminizma pred onima koji feminizam odbijaju. Ja feminizam svaki dan iznova učim u svoj šarolikosti pokreta, u širokoj lepezi nijansi. Svjestan sam važnosti feminističke borbe u povijesti i sadašnjosti, a to je borba protiv ugnjetavanja i dehumanizacije, prije svega žena. Feminizam je pjesma otpora na usnama neprivilegiranih. Od nekog sam čuo ili pročitao misao: feminizam je radikalan pokret koji kaže da su i žene ljudi.

U poglavlju „Kritike sa Balkana“ spominjete kritičare smjernica ili uputstava Američke psihološke asocijacije (APA) za psihološku praksu u radu s dječacima i muškarcima. Između ostalog, kritičari navode da se govorm o toksičnoj muškosti izvrgavaju ruglu „mačo-muškarci“. Očekujete li slične kritike na račun Vaše knjige s obzirom da živimo u patrijarhalnom i tradicionalno orijentiranom društvu?

Bilo bi šteta trošiti vrijeme na to, ali ako bude potrebe, nemam problem s tim. Očekujem saveznike, a nemam strah od onih koji to nisu.

U zaključku savjetujete muškarcima da se prepuste zagrljaju filozofije otvorenosti, ljubaznosti, svjesnosti i odgovornosti. Je li suviše pozitivno prognozirati ovo u neko skorije vrijeme?

Treba muškarce poticati na razmišljanje o rodnoj neravnopravnosti, to će ih povesti za ruku u zagrljaj filozofije svjesnosti i odgovornosti.

Poruka onima koji još nisu pročitali knjigu?

Da pročitaju ako su već došli do kraja ovog intervjua.