Rodno zasnovano nasilje - seksualno nasilje u ratu
Član 3. Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici nasilje nad ženama definiše na sljedeći način: nasilje nad ženama smatra se kršenjem ljudskih prava i oblikom diskriminacije žena i označava sva djela rodno utemeljenog nasilja koji ima ili će vjerovatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu. Različiti oblici nasilja, posljedice koje neminovno ostavlja po žrtvu i njeno iskustvo u daljem životnom funkcionisanju, ali i društvo u cjelini ovaj problem predstavlja sveprisutni problem koji ne zaobilazi zemlje stabilnijeg društvenog sistema, kao ni pojedince viših, odnosno nižih društvenih slojeva. Dakle, pravila niti ustaljeni obrasci manifestacije nasilja nad ženama ne postoje. Dešava se uvijek i svugdje.
Posebno dehumanizirajući oblik ovog gorućeg problema predstavlja seksualno nasilje u ratu gdje se nasilje pojavljuje i manifestira kao tipičan oblik uspostavljanja kontrole i moći muškaraca nad ženama na osnovu spola/roda. Kroz historiju, ne samo ratnih dešavanja u svijetu, već i u svakodnevnom život suočeni smo s podacima koji ukazuju na postojanje širokog spektra oblika seksualnog nasilja. U tom smislu najviše je govora o različitim aktima usmjerenim prema ženama na osnovu spola/roda od seksualnog uznemiravanja, zlostavljanja, trgovine ženama u svrhe prostitucije, pornografije, genitalnog sakaćenja žena, kao oblika tradicije koji se u pojedinim zemljama i danas prakticira, sve do silovanja i drugih zločina sa zajedničkim ciljem – ugrožavanje i potpuno uništenje digniteta i integriteta ličnosti žrtve.
Silovanje žena kao zločin neponovljih osobina, svog posebnog mjesta „na pola puta između pljačke i napada“, čiji se cilj ne iscrpljuje u „uzeti“ – već i „poniziti i degradirati“. Silovanje je od pretpovijesti pa do danas imalo odsudnu ulogu. To je, u biti, seksualna navada koja prodire pomoću sile u ženino tijelo. To je najezda na privatni, osobni, unutrašnji prostor bez suglasja. Unutrašnji napad izvršen na jedan od mnogo načina i jednim od brojnih puteva, koji obuhvaća namjernu povredu emocionalne, tjelesne, intelektualne cjelovitosti i predstavlja neprijateljski, degradirajući nasilni način koji zaslužuje ime silovanja. (Susan Brownmiller, Protiv naše volje)
Pored težine prethodno pomenutih radnji, kao i posljedica koje ostavlja po žrtvu, i evidentnog užasa po svakom osnovu, ono što je u tom kontekstu moguće identificirati jeste činjenica da se silovanje i ostali oblici seksualnog nasilja u ratu ne dešavaju slučajno i da nije riječ o pojedinim slučajevima. Silovanje predstavlja planske, sistemski smišljene i realizirane radnje s dehumanizirajućim ciljevima. Također, kada generalno govorimo o rodno zasnovanom nasilju najčešće se susrećemo s pojmom uspostavljanje kontrole i moći nad ženama. Međutim, u uslovima rata, silovanje se pojavljuje i kao alat etničkog čišćenja, sistemskog targetiranja vulnerabilnih grupa – žene su kolateralna šteta i tretiraju se kao sredstvo za dokazivanje maskuliniteta.
Brojna istraživanja, ali i nedavno iskustvo rata na području bivše Jugoslavije, govore o poražavajućim podacima kada je u pitanju ovaj oblik nasilja. U prvom redu i očekivano govori se o brojkama – u BiH je tokom agresije silovano oko 50.000 žena. Pored ispunjenog cilja seksualnog nasilja – uništavanje digniteta i integriteta ličnosti, silovanje za sobom ostavlja mnoge druge posljedice po žrtve koje su dugoročnog karaktera. Moguće ih je identificirati na različitim nivoima. Tako se najčešće govori o biološkim, fizičkim i psihološkim posljedicama. Ugrožavanje i narušavanje fizičkog, duševnog zdravlja, socijalnog blagostanja te minimiziranje mogućnosti za zdravo životno funkcionisanje, generalno, posljedice koje ostaju prisutne su u životu žrtve godinama nakon traume izazvane silovanjem. Neželjene trudnoće, društvena stigmatizacija, ekonomski nepovoljni uslovi ratom pogođenih zemalja, nevidljivost u sistemu, teškoće pri procesuiranju samog zločina neki su od problema koji su dio svakodnevnice žena silovanih tokom rata. Tako, još jednom bivaju posmatrane kao puki objekti.
Usvojeni, potpisani i ratificirani su brojni domaći i međunarodni dokumenti u kojima je silovanje okarakterisano kao zločin protiv čovječnosti. Također, svi oni ukazuju na neophodnost posebnog stepena brige i zaštite žena i djevojčica i njihovog iskustva tokom ratnih dešavanja – reduciranje i minimiziranje posljedica, teškoća i problema kojima su suočene. Ostaje nam nada da će ovi dokumenti u savremenim društvenim uslovima pobijediti stigmatizaciju i sve manjkavosti društvenih sistema ratom pogođenih zemalja.
Član 3. Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u porodici nasilje nad ženama definiše na sljedeći način: nasilje nad ženama smatra se kršenjem ljudskih prava i oblikom diskriminacije žena i označava sva djela rodno utemeljenog nasilja koji ima ili će vjerovatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu. Različiti oblici nasilja, posljedice koje neminovno ostavlja po žrtvu i njeno iskustvo u daljem životnom funkcionisanju, ali i društvo u cjelini ovaj problem predstavlja sveprisutni problem koji ne zaobilazi zemlje stabilnijeg društvenog sistema, kao ni pojedince viših, odnosno nižih društvenih slojeva. Dakle, pravila niti ustaljeni obrasci manifestacije nasilja nad ženama ne postoje. Dešava se uvijek i svugdje.
Posebno dehumanizirajući oblik ovog gorućeg problema predstavlja seksualno nasilje u ratu gdje se nasilje pojavljuje i manifestira kao tipičan oblik uspostavljanja kontrole i moći muškaraca nad ženama na osnovu spola/roda. Kroz historiju, ne samo ratnih dešavanja u svijetu, već i u svakodnevnom život suočeni smo s podacima koji ukazuju na postojanje širokog spektra oblika seksualnog nasilja. U tom smislu najviše je govora o različitim aktima usmjerenim prema ženama na osnovu spola/roda od seksualnog uznemiravanja, zlostavljanja, trgovine ženama u svrhe prostitucije, pornografije, genitalnog sakaćenja žena, kao oblika tradicije koji se u pojedinim zemljama i danas prakticira, sve do silovanja i drugih zločina sa zajedničkim ciljem – ugrožavanje i potpuno uništenje digniteta i integriteta ličnosti žrtve.
Silovanje žena kao zločin neponovljih osobina, svog posebnog mjesta „na pola puta između pljačke i napada“, čiji se cilj ne iscrpljuje u „uzeti“ – već i „poniziti i degradirati“. Silovanje je od pretpovijesti pa do danas imalo odsudnu ulogu. To je, u biti, seksualna navada koja prodire pomoću sile u ženino tijelo. To je najezda na privatni, osobni, unutrašnji prostor bez suglasja. Unutrašnji napad izvršen na jedan od mnogo načina i jednim od brojnih puteva, koji obuhvaća namjernu povredu emocionalne, tjelesne, intelektualne cjelovitosti i predstavlja neprijateljski, degradirajući nasilni način koji zaslužuje ime silovanja. (Susan Brownmiller, Protiv naše volje)
Pored težine prethodno pomenutih radnji, kao i posljedica koje ostavlja po žrtvu, i evidentnog užasa po svakom osnovu, ono što je u tom kontekstu moguće identificirati jeste činjenica da se silovanje i ostali oblici seksualnog nasilja u ratu ne dešavaju slučajno i da nije riječ o pojedinim slučajevima. Silovanje predstavlja planske, sistemski smišljene i realizirane radnje s dehumanizirajućim ciljevima. Također, kada generalno govorimo o rodno zasnovanom nasilju najčešće se susrećemo s pojmom uspostavljanje kontrole i moći nad ženama. Međutim, u uslovima rata, silovanje se pojavljuje i kao alat etničkog čišćenja, sistemskog targetiranja vulnerabilnih grupa – žene su kolateralna šteta i tretiraju se kao sredstvo za dokazivanje maskuliniteta.
Brojna istraživanja, ali i nedavno iskustvo rata na području bivše Jugoslavije, govore o poražavajućim podacima kada je u pitanju ovaj oblik nasilja. U prvom redu i očekivano govori se o brojkama – u BiH je tokom agresije silovano oko 50.000 žena. Pored ispunjenog cilja seksualnog nasilja – uništavanje digniteta i integriteta ličnosti, silovanje za sobom ostavlja mnoge druge posljedice po žrtve koje su dugoročnog karaktera. Moguće ih je identificirati na različitim nivoima. Tako se najčešće govori o biološkim, fizičkim i psihološkim posljedicama. Ugrožavanje i narušavanje fizičkog, duševnog zdravlja, socijalnog blagostanja te minimiziranje mogućnosti za zdravo životno funkcionisanje, generalno, posljedice koje ostaju prisutne su u životu žrtve godinama nakon traume izazvane silovanjem. Neželjene trudnoće, društvena stigmatizacija, ekonomski nepovoljni uslovi ratom pogođenih zemalja, nevidljivost u sistemu, teškoće pri procesuiranju samog zločina neki su od problema koji su dio svakodnevnice žena silovanih tokom rata. Tako, još jednom bivaju posmatrane kao puki objekti.
Usvojeni, potpisani i ratificirani su brojni domaći i međunarodni dokumenti u kojima je silovanje okarakterisano kao zločin protiv čovječnosti. Također, svi oni ukazuju na neophodnost posebnog stepena brige i zaštite žena i djevojčica i njihovog iskustva tokom ratnih dešavanja – reduciranje i minimiziranje posljedica, teškoća i problema kojima su suočene. Ostaje nam nada da će ovi dokumenti u savremenim društvenim uslovima pobijediti stigmatizaciju i sve manjkavosti društvenih sistema ratom pogođenih zemalja.
Stavovi i mišljenja izneseni u tekstu su autorski i ne predstavljaju nužno stavove i mišljenja i Akademija za žene. Autori i autorice tekstova odgovaraju za iznesen sadržaj.
📌 Ovaj tekst je nastao u okviru kampanje obilježavanja 20 godina UN Rezolucije 1325 ,,Žene, mir i sigurnost” u Bosni i Hercegovini, koju provodi Akademija za žene a finansijski podržava Austrijska ambasada u BiH.
Generalni značaj UN REZOLUCIJE 1325 „Žene, mir i sigurnost“ u kontekstu Bosne i Hercegovine
Na samom početku promišljanja o značaju ovog važnog dokumenta u povijesti rada Ujedinjenih Naroda čini se bitnim istaknuti osnovne informacije, činjenice i momente koji su prethodili njegovom usvajanju. UN Rezolucija 1325 „Žene, mir i sigurnost“ jeste dokument usvojen 31.10.2000. godine od strane tijela koje je primarno odgovorno za uspostavljanje i održavanje međunarodnog mira i sigurnosti – Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda. Rezolucija 1325 tako je postala prvi dokument koji se konkretno bavi uticajem rata i njegovim dalekosežnim posljedicama na žene i djevojčice, kao i ženskim doprinosom rješavanju konflikata, te uspostavljanju i održavanju mira.
Pozivajući se na prethodno usvojene Rezolucije 1261, 1265 iz 1999.godine, 1296 i 1314 iz 2000.godine, kao i obaveze iz Pekinške deklaracije i Platforme djelovanja, obaveze iz dokumenta Žene 2000: ravnopravnost spolova, razvoj i mir u 21.vijeku i principe Povelje UN-a, Rezolucija 1325 jeste dokument čijim se usvajanjem potvrđuje niz činjenica koje su od velike važnosti za žene i djevojčice, odnosno njihovo učešće i cjelokupno iskustvo u toku i nakon rata. Poznato nam je da rat/oružani sukob/konflikt obuhvata niz različitih procesa, pojava i radnji tokom i nakon rata. Rezolucija 1325 na samom početku ne dovodi u pitanje pogođenost žena i djevojčica ratom i njegovim posljedicama, već ih prepoznaje kao većinski dio populacije koji je najčešće na meti sukobljenih strana. Također, čini se veoma bitnim istaknuti da ovaj dokument prepoznaje i uvažava značajnu ulogu žena u sprječavanju i rješavanju konflikata, naglašavajući značaj njihovog ravnopravnog učešća u održanju i provođenju mira i sigurnosti. Shodno tome, prepoznaje se i potreba za uključivanjem gender perspektive u mirovne operacije. Ovako izraženi i potvrđeni stavovi u Rezoluciji 1325 jesu od velike važnosti s obzirom na činjenice i iskustva ratnih dešavanja, ne samo u regionu već i u svijetu. Ta iskustva nerijetko su usko povezana sa opštom neravnopravnošću žena u društvu.
Dakle, iskustva muškaraca i žena u situacijama eskaliranja i smirivanja tenzija između sukobljenih strana, u toku rata i u postkonfliktnim situacijama značajno je drugačije. Tako rat, ali i uspostavljanje i održavanje mira i sigurnosti postaje još jedna od sfera u društvu koju rodna neravnopravnost nije štedjela. Kao i u mnogim drugim sferama u društvu, tako i ovdje na strani muškaraca i na strani žena prvenstveno je moguće diferencirati različite pristupe mnogim resursima, različite nivoe participacije u procesu donošenja odluka, te različite nivoe moći uopšte. Na taj način dolazi do dvostruke viktimizacije žena, s jedne strane generalno su kao većinski dio populacije pogođene posljedicama rata i ratnih dešavanja, dok s druge strane vrlo često su isključene iz svih procesa donošenja odluka, pregovaranja, uspostavljanja i održavanja mira. Stoga, 2000. godina, kao godina usvajanja Rezolucije 1325 predstavlja veoma značajan momenat prepoznavanja i priznavanja značaja uloge žena, njihovog iskustva u toku rata i ratnih dešavanja u vidu razlikovanja dodatnih potreba žena i djevojčica te njihovu posebnu zaštitu, kao i njihovu ulogu u postkonfliktnim situacijama, uspostavljanju i održavanju mira.
A ono što se čini najbitnijim istaknuti jeste pozivanje Rezolucije na povećano učešće žena u procese donošenja odluka, sprječavanja konflikata, postkonfliktnim situacijama, mirovnim pregovorima i mirovnim operacijama.
Rezolucija 1325 i drugi međunarodni dokumenti koji se bave tematikom učešća žena i djevojčica u ratovima i njihovim iskustvom u konfliktnim i postkonfliktnim situacijama, odnosno implementacija propisanih obaveza i odredaba naročito je značajna u kontekstu Bosne i Hercegovine. Zemlja najekstremnije pogođena ratom devedesetih, višedecenijski opterećena posljedicama istog, komplikovan politčki sistem koji dovodi do sve složenije i turbulentnije političke scene, te mnogi drugi problemi ukazuju na potrebu provođenja ovog dokumenta, odnosno obaveza koje propisuje. Prethodnim usvajanjem i radom na Akcionim planovima za provođenje teorije u praksu predstavlja značajan korak u rješavanju multiplicirajućih problema u bh. društvu, a naročito onih koji se direktno odnose na oblast žene, mir i sigurnost.
Agencija za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine je izradila Završni izvještaj o provedbi Akcionog plana za implementaciju UN Rezolucije 1325 za period 2014 – 2017. godine. Prethodno pomenuti izvještaj ukazuje na sljedeće: Povećano učešće žena na mjestima donošenja odluka, u vojsci, policiji i mirovnim misijama, povećalo je stepen humane sigurnosti, smanjilo stopu trgovine ljudima u BiH, poboljšalo podršku i pomoć ženama i djevojčicama žrtvama seksualnog nasilja tokom i nakon rata, te smanjilo opasnost od mina u BiH.1
Napredak u ovoj oblasti evidentan je i prema podacima prethodnog, a planiran je i u provedbi aktuelnog Akcionog plana za implementaciju Rezolucije 1325 za period 2018 – 2022. godine. Upravo ovakve i slične akcije dovest će do razvijenije svijesti o važnosti učešća žena u procesu donošenja odluka i postizanju mira i sigurnosti, kao i svijesti o kompatibilnosti žena za učešće u vojnim i policijskim snagama i mirovnim misijama. A nadamo se, i napretku u svim sferama društva.
Stavovi i mišljenja izneseni u tekstu su autorski i ne predstavljaju nužno stavove i mišljenja i Akademija za žene. Autori i autorice tekstova odgovaraju za iznesen sadržaj.
📌 Ovaj tekst je nastao u okviru kampanje obilježavanja 20 godina UN Rezolucije 1325 ,,Žene, mir i sigurnost” u Bosni i Hercegovini, koju provodi Akademija za žene a finansijski podržava Austrijska ambasada u BiH.