Neki izazovi implementacije Rezolucije 1325
Pri posmatranju dosadašnje povijesti nacionalnih i internacionalnih upravljačkih struktura i mjesta donošenja odluka, kao i oružanih snaga, u pogledu njihovog rodnog sastava, primjetno je odsustvo žena. U formalnim mirovnim procesima, također, uočljiv je nedostatak žena i njihovog uticaja. (UN, 2002, 58) Stereotipi o „ženskoj nekompetentnosti“ su rezultirali formiranjem i ustoličenjem patrijarhalnog stava da se profesije mogu podijeliti na „muške“ i „ženske“ i, sljedstveno, neznatnim učešćem žena u pomenutim zanimanjima, što predstavlja problem sa stajališta jednakosti ljudskih prava, odnosno, rodne ravnopravnosti i nediskriminacije. (Jajetović, 2013, 128-129) Jedna od posljedica takve situacije je da problemi koji su bitni za žene često ne dolaze do riječi i o njima se ne raspravlja, kao što je to i onemogućenost žena da daju svoj doprinos rješavanju i pregovaranju o širim društvenim pitanjima i problemima. (UN, 2002, 61) Nasuprot formalnom, kada je riječ o neformalnom organiziranju i aktivnostima „ženski mirovni, antiratni i antimilitaristički aktivizam i njihova uključenost u pitanja rata, mira i sigurnosti ima dugu tradiciju.“ (Bavčić, 2019, 203) Premda imaju važnost za žene kao „gotovo jedini javni prostor u kojem mogu djelovati“, (ibidem, 211) prisutni su napori da se ženska „energija i aktivizam“ u neformalnim aktivnostima „prevedu“ u formalne aktivnosti, (UN, 2002, 68) što se može objasniti kao dio procesa demokratizacije društva. (Jajetović, 2013, 133)
Tako Rezolucija 1325, koja je usvojena 2000. godine kao „prva Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija koja naglašava važnost uloge i ravnopravnog učešća žena u sprečavanju i rješavanju konflikata, te izgradnji održivog mira“, (APBIH, 2017, 3) apelira na države članice da se posvete ostvarenju povećanja zastupljenosti i sudjelovanja žena u procesima odlučivanja, sigurnosnom sektoru, oružanim snagama kao i mirovnim procesima i misijama, te poziva i na uvođenje gender perspektive, obuke o potrebama žena, te odgovarajućih mjera u pogledu nasilja nad ženama u navedene strukture i procese. (Bavčić, 2019, 206-209) Obaveza stvaranja akcionih planova za implementaciju Rezolucije 1325, u skladu sa posebnostima nacionalnih okolnosti i resursa, je uslijedila za zemlje članice, što se odnosi i na Bosnu i Hercegovinu koja je do sada usvojila tri akciona plana. Aktuelni Akcioni plan za period od 2018. do 2020. godine identificira dva osnovna cilja: „povećano učešće žena u vojsci, policiji i mirovnim misijama, uključujući i učešće na mjestima donošenja odluka“, te „povećan stepen ljudske sigurnosti kroz prizmu rodne ravnopravnosti“. (APBIH, 2017, 4) Unatoč tome što su Rezolucija 1325 kao i napori da se ona implementira imali određene pozitivne učinke – „od uvođenja rodne perspektive u razumijevanje koncepta sigurnosti, izmjena unutar UN sistema, ali i unutar pojedinačnih zemalja članica UN-a, do lokalizacije principa Rezolucije na lokalnom nivou vlasti“, (Bavčić, 2019, 206) na temelju dostupnih statističkih podataka i izvještaja možemo zaključiti da pomak u BiH od prvih napora za promjenu i implementaciju do danas nije veliki, tj. da rodna neravnopravnost koju adresira Rezolucija, a koja se primarno očituje kao nesudjelovanje i nezastupljenost žena, još uvijek u velikom opsegu postoji. (Jajetović, 2013, 129; APBIH, 2017, 8-9; Kadribašić, 2019, 142; Bavčić, 2019, 210, ŽMBIH, 2020) Takva situacija upućuje na to da je, pored stvaranja zakonskih i institucionalnih pretpostavki ili formalno-pravne mogućnosti za veće uključivanje žena u oblasti o kojima je riječ, za potpuno ostvarenje rodne ravnopravnosti u njima potrebno u većoj mjeri djelovati na „svijest društva“ u značenju djelovanja na javno mnijenje zarad eliminacije rodnih stereotipa i predrasuda, (Jajetović, 2013, 136) kao i poduzeti i uvesti više „afirmativnih mjera“ koje bi bile usmjerene na to da olakšaju i pomognu uključenje i participaciju žena. (Kadribašić, 2019, 145)
Jasno je da bi onemogućiti participaciju žena u odlučivanju i sličnim društvenim ulogama značilo diskriminirati žene. K tome, pored činjenice da je veće prisustvo žena bitnim dijelom posljedica prevladavanja stereotipa i osnaživanja žena, značajno je da to prisustvo također povratno utiče na njih: žene na takvim pozicijama mogu služiti kao uzori drugim ženama i tako ih ohrabriti za srodne poduhvate. (UN, 2002, 78) Međutim, važno je naglasiti da veća zastupljenost žena, sama po sebi, ne mora značiti „dobru stvar“ za žene. Ona je nužna, conditio sine qua non rodne ravnopravnosti i nediskriminacije, ali nije dovoljna: ako žene u vojsci, policiji, strukturama vlasti i mirovnim operacijama naprosto preuzimaju i prihvataju u njima postojeće obrasce postupanja i načine mišljenja, (Jajetović, 2013, 138-139) utoliko je promjena samo „statistička“, a ne i „feministička“. Ukoliko želimo govoriti o napretku na polju prava žena i rodne ravnopravnosti, ženski glas i ženska perspektiva moraju govoriti kao takvi i za to moraju biti stvoreni potrebni preduslovi.
Osim toga, treba istaći da je odnos feminizma i većeg uključenja žena ambivalentan: s jedne strane, a posebice iz perspektive liberalnog feminizma, ono bi za feminizam predstavljalo jednu od ključnih pobjeda u borbi za jednakost žena i muškaraca, ali, s druge strane, tom projektu se može prigovoriti (kao što se i čini) da se pri takvim inicijativama radi o „feminizmu za 1%“: više žena na upravljačkim i pozicijama moći ne znači rješenje bitnih problema većine žena, budući da se tako samo manje ili više modificira rodni karakter privilegovane manjine koja sudjeluje u opresiji i kreiranju lošeg položaja i životnog iskustva žene. (Arruzza, Bhattacharya, Fraser, 2019)
Najzad, neki upozoravaju na prigovore feministkinja da je uključenje žena u sektore poput oružanih snaga zapravo „još jedan način militarizacije društva“. (Bavčić, 2019, 210) Smatramo da u nastojanju da se poveća broj žena u vojsci ne treba izgubiti iz vida da se i dalje radi o vojsci, instituciji rata i nasilja, tj. o ljudima koji nose oružje i koji, kada je to obuhvaćeno nacionalnim interesom, pucaju u druge ljude i ubijaju ih. Smisao ovoga je da pri naporima da se poveća brojčana zastupljenost žena u sferama u kojima su tradicionalno i historijski bile manje zastupljene ne treba zaboraviti očite istine da je rat zlo i da su mir i nenasilni metod ciljevi kojima u lokalnom i globalnom okviru moramo težiti, što podrazumijeva i rad na redukciji nasilnih i destruktivnih mehanizama u društvu.
Literatura:
1. Akcioni plan za implementaciju UNSCR 1325 „Žene, mir i sigurnost“ u Bosni i Hercegovini za period 2018-2022. godine, Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, Agencija za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine, 2017.
2. Arruzza Cinzia, Bhattacharya Tithi, Fraser Nancy, Feminizam za 99 %: Manifest, Multimedijalni institut, Institut za političku ekologiju, Udruga Bijeli val, Centar za ženske studije, Zagreb, 2019.
3. Bavčić Elmaja, Žene, rat, mir i sigurnost, prir. Gavrić Saša, Ždralović Amila, Rodna ravnopravnost. Teorija, pravo, politike: Uvod u rodne studije za studentice i studente društvenih nauka u BiH, Sarajevski otvoreni centar, Univerzitet u Sarajevu – Pravni fakultet, Sarajevo, 2019, 203-218.
4. Jajetović Kanita, Žene u oružanim snagama Bosne i Hercegovine – mit ili ispunjavanje forme ka prividnoj ravnopravnosti, prir. Arsenijević Damir, Flessenkamper Tobias, Kojeg je roda sigurnost?, Sarajevski otvoreni centar, Sarajevo, 2013, 125-141.
5. Kadribašić Adnan, Institucionalni mehanizmi i javne politike za rodnu ravnopravnost, prir. Gavrić Saša, Ždralović Amila, Rodna ravnopravnost. Teorija, pravo, politike: Uvod u rodne studije za studentice i studente društvenih nauka u BiH, Sarajevski otvoreni centar, Univerzitet u Sarajevu – Pravni fakultet, Sarajevo, 2019, 137-150.
6. Rezolucija 1325, Vijeće sigurnosti UN-a, 2000
7. Women, Peace and Security, United Nations, 2002.
8. Žene i muškarci u Bosni i Hercegovini, Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2020.
Stavovi i mišljenja izneseni u tekstu su autorski i ne predstavljaju nužno stavove i mišljenja i Akademija za žene. Autori i autorice tekstova odgovaraju za iznesen sadržaj.
📌 Ovaj tekst je nastao u okviru kampanje obilježavanja 20 godina UN Rezolucije 1325 ,,Žene, mir i sigurnost” u Bosni i Hercegovini, koju provodi Akademija za žene a finansijski podržava Austrijska ambasada u BiH.
Uloga žena u sprečavanju i rješavanju konflikata, i izgradnji mira (iz perspektive feminističke etike brige)
Vrijednosti poput brige, emocionalnosti, povezanosti, povjerenja i mira se obično smatraju i označavaju kao ženske, nasuprot neovisnosti, racionalnosti, autonomiji, dominaciji i agresivnosti koje se smatraju tipično muškim ili maskulinim vrijednostima. (Marcuse, 1974, 283; Tong, 2009, 163) U pogledu porijekla razlike spomenutih vrijednosti među autorima/cama koji/e se bave tim problemom postoje neslaganja, i možemo, pored srednjih pozicija koje konstatiraju sadejstvo više faktora, izdvojiti dva krajnja objašnjenja. S jedne strane, neki/e autori/ce smatraju da su tradicionalne specifično ženske vrijednosti i specifično muške vrijednosti primarno posljedica djelovanja bioloških i evolucijskih faktora. (Noddings, 2010, 213-214) Drugi/e pak razlike pripisuju „dugom historijskom procesu u kojem su se društvene, mentalne i čak fiziološke karakteristike žene razvile kao drugačije od i suprotstavljene karakteristikama muškaraca“, (Marcuse, 1974, 280) ili, drugim riječima, iskustvo subordiniranosti, praksa majčinstva i vođenja brige o porodici i domaćinstvu, kao i socijaliziranje i život u patrijarhalnoj civilizaciji su djelovali na razvoj žene u smjeru „femininosti“ ili onoga što nazivamo „femininim karakteristikama“ koje su postale njena „druga priroda“.
Iako postoje mišljenja da asociranje žena sa spomenutim osobinama predstavlja esencijalistički postupak kao i opasnost da se žene definitivno ograniče i odrede kao pasivne i „slabije“ u odnosu na muškarce, historijska i empirijska činjenica je da su žene uglavnom i najčešće skupina u društvu koja brine o drugima. (Tong, 2009, 163) Feministička etika brige polazi od te činjenice, kao i od pretpostavke različitih moralnih stajališta ili „moralnih glasova“, (Gilligan, 2003) svojstvenih ženama, odnosno, muškarcima. „Muškoj“ moralnoj perspektivi odgovara apstraktnost, fokus na principe i dužnosti, autonomiju, pravednost i prava, a ženskoj konkretnost, odnošajnost, osjećanost, obzir i briga koja je usmjerena ka drugima i njihovim potrebama i interesima. (Tong, 2009, 164)
Maskulini moralni nazor ili „etika pravednosti“ dominira i preovladava u savremenom društvu, u političkim i institucionalnim praksama nasuprot femininoj etici brige, (Tong, 2009, 167-168) i predstavlja se kao opšta, univerzalno ljudska paradigma moralnosti. Posljedice toga su da se ženska moralnost prosuđuje na temelju kriterija muške moralnosti i da postoji potreba konformiranja žene muškim vrlinama i vrijednostima, npr. na pozicijama na kojima odlučuje smatra se pohvalnim ukoliko žena posjeduje „asertivnost muškarca“. (Noddings, 2010, 221) Brojne su kritike takvog postupanja od strane feministica etike brige, a među njima se naročito izdvaja kritika Carol Gilligan teorije moralnog razvoja Lawrence Kohlberga. (2003)
Feministička etika brige se, dakle, suprotstavlja dominaciji muških vrijednosti i smatra je pogubnom i opasnom za čovječanstvo. Njene protagonistkinje proglašavaju „nerelacijsko mišljenje“ izvorom konflikata u društvu, (Tong, 2009, 170) dok, s druge strane, tvrde da je tzv. „majčinsko mišljenje“ direktno suprotstavljeno ratu i nasilju. (Noddings, 2010, 217). Žene, smatraju one, ne vide u ratu apstraktno pitanje pobjede i odnosa moći: „za majke rat uništava djecu koju su godinama čuvale, njegovale i učile: jedinstvene ljudske osobe koje ne mogu biti zamijenjene. Za majke, rat se tiče smrti – poništavanja ‘proizvoda’ majčinske prakse.“ (Tong, 2009, 186) Unatoč tome što se takvo postupanje može shvatiti kao indikacija „moralne nerazvijenosti“ žena u odnosu na muškarce, majke će rijetko pristati da žrtvuju „konkretne živote“ djece zbog neke „apstraktne zapovijedi dužnosti ili višeg zakona“. (ibidem, 192) Feministice etike brige ukazuju i na činjenicu da ratove uglavnom započinju i vode muškarci, koji također brojčano prednjače u drugim nasilnim i kriminalnim radnjama, poput ubistava, silovanja i oružanih pljački, (Noddings, 2010, 213) te tvrde da je „muška perspektiva“ razlog i mnogih drugih globalnih problema, primjerice ekoloških.
One stoga smatraju da etika brige mora napustiti domen kuće i domaćinstva i oblikovati institucije, zakone, te posredovati u mirovnim operacijama i odlučivanju, i da je u svijetu tako mnogo sukoba i nasilja upravo zato što u javnoj sferi spomenuta etika nedostaje. (Tong, 2009, 196) Neke autorice u okviru feminističke etike brige čak predlažu odnos majke i djeteta kao paradigmu ljudskih odnosa koja konačno treba da napusti privatnu sferu. (Tong, 2009, 181) U tom kontekstu značajno je da je Rezolucija 1325 Vijeća sigurnosti UN-a (2000) prepoznala „ulogu žena u sprečavanju i rješavanju konflikata te izgradnji mira“, na temelju čega je pozvala na „ravnopravno učešće“ i uključivanje žena „u sve napore na održanju i provođenja mira i sigurnosti“, i također, u procese „odlučivanja pri sprečavanju i rješavanju konflikata“. Stavovi koji dolaze iz feminističke etike brige podržavaju inicijativu Rezolucije 1325 koja, u određenom smislu, predstavlja izraz sve veće svijesti o nužnosti promjene dominantnih stajališta, te idejnih i moralnih pretpostavki zvaničnih politika u cilju ostvarenja mirovnih i kooperativnih mogućnosti interpersonalne i internacionalne koegzistencije.
Većina autorica feminističke etike brige ne smatra da je briga rezervisana isključivo za žene, ali tvrde da to uglavnom jeste etički pristup žena, koji je moguće da podjednako usvoje i razviju i muškarci, pod uticajem određenih institucionalnih promjena, napose djelovanjem modificiranog sustava obrazovanja i odgoja. (Tong, 2009, 190) Gajenje emocija i vještina koje omogućavaju brigu, poput empatije, kod svih građana i građanki je nužno za opću dobrobit čovječanstva. Žene, prema tome, imaju moć „rekonstrukcije društva“ u smjeru koji će omogućiti da briga bude univerzalna ljudska karakteristika. (Marcuse, 1974, 286) Potpuna i dosljedna implementacija Rezolucije 1325 za taj zadatak predstavlja polazište i šansu za realizaciju.
Literatura
1. Gilligan, Carol, In a Different Voice: Psychological Theory and Women’s Development, Harvard University Press, Cambridge, 2003.
2. Marcuse, Herbert, Marxism and feminism, Women’s studies, Vol. 2, pp. 279-288, 1974.
3. Noddings, Nel, The Maternal Factor: Two Paths to Morality, University of California Press, Berkely, 2010.
4. Tong, Rosemarie, Feminist thought: A more comprehensive introduction, Westview Press, Colorado, 2009.
5. Rezolucija 1325, Vijeće sigurnosti UN-a, 2000.
Stavovi i mišljenja izneseni u tekstu su autorski i ne predstavljaju nužno stavove i mišljenja i Akademija za žene. Autori i autorice tekstova odgovaraju za iznesen sadržaj.
📌 Ovaj tekst je nastao u okviru kampanje obilježavanja 20 godina UN Rezolucije 1325 ,,Žene, mir i sigurnost” u Bosni i Hercegovini, koju provodi Akademija za žene a finansijski podržava Austrijska ambasada u BiH.