Različite mirovne misije žena
Kao naročito posvećena „učiteljica života“, istorija nam, kao i književnost, kroz uloge i odnos žena prema ratovima, donosi primjere uzročno posljedičnih veza od najstarijih vremena do danas. Već u V v.p.n.e. Aristofan (448. g.p.n.e. – 385. g.p.n.e.), starogrčki pisac, u svom djelu „Lizistrata“ pisao je o ženama Atine i Sparte koje su autentično, odlučno i istrajno uskraćivale intimne odnose svojim muškarcima dok oni nisu obustavili ratovanje. Možemo li, možda, ovaj književni motiv smatrati jednim od primjeri ženske uloge u mirovnim procesima? Zanimljiva je i priča Edith Louisa Cavell, medicinske sestre koja je tokom Prvog svjetskog rata istim entuzijazmom spašavala sve vojnike, bez obzira na njihovu nacionalnu ili ideološku pripadnost što je, s obzirom na tadašnja društveno politička kretanja, kasnije platila životom. Kada je riječ o Bosni i Hercegovini neizostavno je, npr, spomenuti Suadu Dilberović i Olgu Sučić, studentice koje se spominju među prvim žrtvama rata, a koje su ubijene upravo kao učesnice mirovnih demonstracija u Sarajevu, 5. aprila 1992. Ni danas ne nedostaje primjera inspirativnih ženskih mirovnih inicijativa, a jedna od takvih je slučaj pakistanske tinejdžerke Malale Yousafzai kojoj su 2012. godine pucali u glavu tokom vožnje javnim prevozom, a koja je dvije godine nakon toga, pošto je smogla dovoljno hrabrosti da javno progovori o svim detaljima uzroka zbog kojih je bila ranjena, nagrađena Nobeolovom nagradom za mir.
Mirovne inicijative koje su podstakle osnivanje mnogobrojnih organizacija, institucija i časopisa, definisane su u posebnu naučnu disciplinu 50-ih godina XX vijeka sa ciljem da se kroz naučno proučavanje mira dobiju odgovori na društveno političke okolnosti nastale usljed Hladnog rata. Ova disciplina je dobila 2000. godine novi smjer, usvajanjem UN-ove Rezolucije 1325, kojom je ženski mirovni aktivizam, to tada prisutan ali ne i javno priznat, dobio svoje mjesto u međunarodnim okvirima pravnog sistema, a žene osim slobode da ravnopravno učestvuju u mirovnim misijama i stiču priznanja povodom toga, dobile i pravo na zaštitu od različitih vrsta nasilja tokom rata. Prvi Akcioni plan za primjenu ove Rezolucije u Bosni i Hercegovini i to za period 2010-2013 usvojen je Odlukom Vijeća ministara BiH 2010. godine. To je bio i prvi akcioni plan za primjenu Rezolucije 1325 u regionu jugoistočne Evrope i poslužio je kao primjer drugim državama regije prilikom izrade svojih nacionalnih akcionih planova. Nakon ovog, u BiH su usvojena još dva plana primjene za periode 2014-2017 i 2018-2020. godina. Izradom svih bh. akcionih planova za primjenu Rezolucije 1325 koordinisala je Agencija za ravnopravnost polova BiH ispred Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH, uz konsultacije sa institucijama i nevladinim organizacijama zastupljenim u Koordinacionom odboru za praćenje akcionih planova.
Aktuelni Akcioni plan primjene Rezolucije 1325 u Bosni i Hercegovini, posebno naglašava 2 strateška cilja, i to:
1. Povećano učešće žena u vojsci, policiji i mirovnim misijama, uključujući i učešće na mjestima donošenja odluka.
2. Povećan stepen ljudske sigurnosti kroz prizmu rodne ravnopravnosti.
Uloga žena u mirovnim misijama danas je predmet mnogobrojnih diskusija i inspiracija velikom broju naučnih radova koji ženu shvataju na različite načine: od tradicionalne uloge domaćice i vaspitačice nacije, preko ideje o modernoj direktorici uspješne firme pa sve do aktivistice feminističkih pokreta. Ipak, u namjeri da sačuvamo objektivnost u sagledavanju ženske uloge u društvu uopšteno pa tako i u mirovnim misijama, osvrnućemo se na studiju Carol Gilligan koja, predlažući koncept moralnog razvoja žene, vjeruje da se bilo koja ženska osoba na svijetu može naći u bilo kojoj od gore pomenutih uloga u društvu. Gilligan otkriva da moralni razvoj žena ima tendenciju prolaska kroz tri faze – sebičnu, brižnu i univerzalno brižnu. „U svakoj od ovih faza krug brižnosti se povećava, dok se sebičnost smanjuje. U početku mlada djevojka brine uglavnom samo za sebe, u drugoj postaje sposobna da brine i za druge (porodicu i prijatelje), te konačno u trećoj fazi postaje sposobna za brigu za dobrobit svojih zaposlenih i čovječanstva u cjelini.“ (Kojeg je roda sigurnost?, 2013.) Uzimajući ovo u obzir, jasno nam je da je ženama, s obzirom na njihovu sposobnost brige za čovječanstvo u cjelini, mjesto i u mirovnim misijama.
Suočavajući se sa različitim pogledima na žene, vrlo je važno ne predati zaboravu imena žena koje nas vijekovima podsjećaju na mogućnosti ženskog doprinosa društvu kao što su političarka Kleopatra (69. g.p.n.e. – 30. g.p.n.e), filozofkinja i matematičarka Hipatija (370-415), slikarka Katarina Ivanović (1811-1882), dobrotvorka Adelina Irbi (1831-1911) i mnoge druge te vaspitati buduće generacije u pravcu razumijevanja važnosti usklađenosti između muškog i ženskog doprinosa zajednici. O savršenom skladu muškog i ženskog principa kao potrebi za opstanak društva, podsjeća nas i književnost, pa tako pjesnik Jovan Dučić (1874-1943) u svojoj riznici filozofskih razmatranja smatra da je žena velikodušna, a muškarac plemenit, a na nama je da na osnovu pročitanog i doživljenog formiramo svoj sud koji može, i ne mora biti sličan drugom jer „istina je u očima posmatrača.“
Stavovi i mišljenja izneseni u tekstu su autorski i ne predstavljaju nužno stavove i mišljenja i Akademija za žene. Autori i autorice tekstova odgovaraju za iznesen sadržaj.
📌 Ovaj tekst je nastao u okviru kampanje obilježavanja 20 godina UN Rezolucije 1325 ,,Žene, mir i sigurnost” u Bosni i Hercegovini, koju provodi Akademija za žene a finansijski podržava Austrijska ambasada u BiH.